Trust koji je propao

Tijekom dvaju desetljeća ruski biznis je bio jedan od stupova otočke ekonomije. Ruske kompanije postale su neodvojiv dio ciparskog ekonomskog krajolika. Zatim Rusi, kao kupci ciparskih nekretnina, i ruski turisti postali su još dva bitna prihoda ciparske ekonomije.

Zašto Cipar? 

Od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća Cipar je postao Meka za ruske poduzetnike. Njegove prednosti svakako su sjajan geografski položaj, povoljna poslovna klima, niski porezi za korporacije, odsutnost korporativnog mešetarstva; do nedavno sasvim stabilan bankovski sustav, izravni avionski letovi iz Moskve, Sankt-Peterburga, Kijeva i tako dalje...

Kapital ruskih poduzetnika, koji su bježali od vladavine birokracije, banditizma, kaosa i ekonomske nestabilnosti Rusije, postao je za Cipar toliko moćan upliv novčanih sredstava kao i novci imućnih Libanaca, koji su tijekom sedamdesetih godina napustili državu zahvaćenu građanskim ratovima. Moguće je napraviti analogiju između Rusa, koji su započeli aktivno investirati u ciparsku ekonomiju od sredine devedesetih, i Libanaca, koji su petnaestak godina prije njih ulagali velike novce u otočku ekonomiju. Međutim, priljev libanskih investicija je brzo presahnuo dok su ruski novci do nedavno stabilno pristizali na otok.      

Veći dio ruskih sredstava na otoku nije zarađen radom ''na crno''; ruske knjigovodstvene i pravne kompanije preporučuju svojim klijentima otok kao legalnu poreznu luku s njezinim porezom od 10%. Nalazeći se u sastavu Europske unije, čak štoviše unutar eurozone, Cipar je bio idealna jurisdikcija za nagodbe s europskim partnerima, a EU je, kao što znamo, glavni trgovački partner Rusije. Cipar ima bilateralan sporazum s mnogim državama (uključujući i Rusiju) o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, koji omogućuje kompanijama na otoku da plate porez Cipru od 10%, što je, naravno, najsvrsishodnije s gledišta zdravog razuma.  

Cipar kao žrtva

Kobnim stjecajem prilika sudnji dan za Cipar pao je na vrhunac predizborne kampanje u Njemačkoj, koja je svakako najutjecajnija članica Europske unije. Tema spasa Cipra od stečaja postala je političko oružje u predizbornim bitkama njemačkih političara. Izjave kao što su: ''nećemo dati da se koristi novac njemačkih poreznih obveznika da bi se spasila ulaganja ruskih oligarha'' imale su veliki uspjeh kod birača, bez obzira što se ovdje radi o čistom populizmu. Naime, postoji poseban fond koji osigurava spas banaka u državama eurozone. No slične parole proizvele su svoj učinak na javno mnijenje i u svijesti ljudi se ukorijenila negativna slika Cipra u koji bujicama teku nepravedni novci ''ruske mafije''          

Jedinstvena situacija je nastala na otoku: euro kao novčana jedinica u opticaju na Cipru izgubila je dio svoje vrijednosti. Devalvacija bi bila prirodan i logičan proces ako bi u državi postojala vlastita nacionalna valuta. No to ovdje, naravno, nije slučaj. Posljedice za Cipar i za eurozonu u cjelini ne žele prognozirati čak ni svjetski ekonomski gurui.     

I Ciprani i ruska zajednica na otoku, koji su direktno ili indirektno nastradali od ''ozdravljenja'' bankovskog sustava na otoku, jednoglasno krive ''trojku'' europskih zajmodavaca, posebno Njemačku, a kancelarka Angela Merkel i ministar financija Wolfgang Schäuble postali su najdraži junaci anegdota i karikatura na društvenim mrežama.

Ciparska ekonomija na koljenima

Glavne žrtve su mali i srednji poduzetnici: kompanije koje su zapošljavale mnoge stanovnike otoka. Nastradale su kako ciparske tako i ruske kompanije, čije su se aktive nalazile u pokojnom Laiki Bank i prilično oslabljenom Bank of Cyprus. Dalje će se sve razvijati po principu ''domino efekta'' te nekoliko sljedećih godina za Cipar i njegove stanovnike bit će, blago rečeno, prilično nejednostavne. Kao što to obično biva, tijekom ekonomske krize naprije nastradaju najnezaštićeniji slojevi stanovništva: obitelji s puno djece, umirovljenici, invalidi. Na Cipru gotovo da nema industrije, turizam iznosi ne više od 15% BDP-a, otok živi na račun uslužnih djelatnosti, i urušavanje financijskog i bankovskog sektora je katastrofa nacionalnih razmjera, koja će se odraziti na živote nekoliko budućih naraštaja. 

No ostavimo retoriku na stranu. Pogledajmo kako su ruski stanovnci Cipra reagirali na krizu!

Larisa, 38 godina, računovotkinja investicijske kompanije:

- Surađivali smo s raznim bankama kao štu Bank of Cyprus, Laiki Bank i Hellenic Bank tijekom deset godina i bili smo jako zadovoljni njihovim uslugama. Mogućnost brzih transakcija s Europom i SAD-om bila je za naše klijente od presudnog značenja i u tom smo smislu jako dobro radili s ciparskim bankama, jer je procedura novčane transakcije, naprimjer, iz Bank of Cyprus u Ameriku bila jako jednostavna i brza. Naravno, sad nitko više nema povjerenja u ciparske banke. Čim se pojavi mogućnost, ljudi će prebaciti sve što je ostalo u banke drugih država. Kamo? Najvjerojatnije izvan eurozone – na Bliski Istok, Aziju... 

Anton, 32 godine, vlasnik distributerske mreže koja dostavlja prehrambene proizvode iz EU-a:

- Možemo reći da je moj biznis više mrtav nego što je živ. Bio sam toliko neoprezan da sam držao sva sredstva kompanije u Bank of Cyprus i već sad četvrti tjedan pokušavam shvatiti što da radim. Toliko sam snage, truda uložio u svoj posao i tek sam nedavno počeo vraćati uložene novce te se izvlačiti iz dugova. Zapljena depozita – to je prava pravcata eksproprijacija, mislio sam da je to jedino bilo moguće kod boljševika... Jednostavnije rečeno, to nije ništa drugo nego pljačka, gospodo!

Aleksandar, 40 godina, izvršni direktor brodarske kompanije:

- Čak ne mogu ni govoriti o tome, naša kompanija je izgubila sve novce. U dva odijeljenja kompanije na Cipru radi oko 80 ljudi, većinom su Ciprani. Kompanija nastavlja s radom, naši brodovi prevoze gnojivo, samo nema više kapitala kompanije. Šok, užas, depresija – onima koji i ne dobiju otkaz, smanjit će se plaća. Uopće ne želim napustiti Cipar, no sve izgleda da ću morati. 

Vladislav, 47 godina, vlasnik farmaceutske kompanije: 

- Potpuno sam miran. Moj biznis, na svu sreću, nije direktno povezan s Ciprom. Računi kompanije se nalaze u Rusiji. Ovdje samo živim s obitelji – ovdje je mirno i toplo, djeca i žena su sretni. No sudeći po tome kako izgledaju ulice, to je za državu jako velik udarac: trgovine i kafići se zatvaraju, ima mnogo napuštenih zgrada, stravičan prizor...

Georgij, 52 godine, vlasnik trgovine ruskih namirnica:

- Nama ionako nije dobro išlo još od 2008. godine, kad je započela kriza. Čak smo mislili i prodati naš biznis, budući da smo jedva s njim pokrivali trošak. Posljednjih mjesec dana smo u velikom gubitku. Ne mogu si ni predstaviti kako ću platiti dostavljače, najam, račune... Ako se situacija u dogledno vrijeme ne popravi, napustit ću sve i pokušati se negdje zaposliti, nije važno gdje, samo da uspijem prehraniti obitelj.