Još jedan konkurent „tokovima“ Gazproma?

Grčka, Italija i Albanija planiraju u Ateni potpisati međunarodni sporazum o izgradnji Transjadranskog plinovoda. Njegov tok prolazi od grčkog grada Komotini u Albaniju i nadalje preko dna Jadranskog mora do talijanske luke Brindisi.

Do koje mjere taj događaj smeta interesima Rusije, govori generalni direktor Fonda za nacionalnu energetsku sigurnost, Konstantin Simonov.

Ova opcija razmatra se u EU kao jedna od prioritetnih. Međutim, nikakvu konkurenciju našem Južnom toku ne čine ovi europski plinovodni projekti, ni Transjadranski plinovod, niti Transanatolijski, ni poznati Nabucco, ni već posve smiješni Bijeli tok iz Gruzije u Europu. Iz jednog jednostavnog razloga – sve ove cijevi orijentirane su na jedini izvor plina u Azerbajdžanu! Točnije, na drugu liniju nalazišta Šah-Deniz, čiji je završetak razvoja planiran za 2017. godinu, ali realno, eksploatacija će započeti negdje 2018./2019. godine. Pri tome, njegov kapacitet je 16 milijardi kubnih metara plina godišnje, od kojih će 6 milijardi kubnih metara pripasti Turskoj. I samo 10 će otići na europsko tržište. Koji je to konkurent Južnom toku sa svojim kapacitetom od 63 milijarde kubnih metara?

Razmatraju li Europljani i druge izvore plina, osim azerbajdžanskog? Prvo, ističe stručnjak Simonov, zaista su razmatrani i Irak i Iran i Turkmenistan. Međutim, u Iraku, kako se pokazalo, prognoze su bile pogrešne. Čitav postojeći plin otići će za potrebe vlastite ekonomije, koja se brzo obnavlja. Od Iranaca Europa ne može kupovati plin iz političkih razloga: na snazi je embargo. S Turkmenistanom je druga situacija:

Kako bi se dobio turkmenistanski plin, treba izgraditi cjevovod preko dna Kaspijskog mora. To se pak ne može učiniti: pravni status Kaspija (more ili jezero?) nije određen. Već nas 10 godina Trukmenistanci plaše da će sutra započeti izgradnju... I znaju da kršenje međunarodnih normi može izazvati ozbiljnu reakciju Rusije, sve do vojne. Ako se nešto dogodi, cijevi se mogu potopiti. Mislite da bi se u takvoj situaciji SAD zaustavio od primjene sile?

Ukratko, druge nade osim u Baki Europa nema. Međutim, kada će se ovaj plin pojaviti, ne zna se. Resursna baza Južnog toka jasno je određena. Grade se dva cjevovoda, koji spajaju kompresijsku stanicu Ruska sa sustavom ruskih plinovoda koji pumpaju plavo gorivo s Jamalskih nalazišta. Stručnjak ističe:

Problema s ispunjenjem cijevi za nas nema, što je važan argument za investitora. Ukratko, nikakav međunarodni dogovor o izgradnji Transjadranskog plinovoda neće ubrzati projekt, a on nema zagarantiranog isporučitelja plina.

Nabucco i Transjadranski plinovod, koji postoje samo na papiru, već su dobili status transeuropskih magistrala, točnije izvedeni su izvan djelovanja Trećeg energetskog paketa. Bruxelles ne žuri s davanjem takvog izdatka Južnom toku. To je glavni problem, ističe Konstantin Simonov.

Za sada ne postoje dogovori s Europljanima kako će Treći energetski paket u cilju liberalizacije tržišta plina regulirati pristup Južnom toku drugih isporučitelja sirovine, osim ruskih. EU može prinuditi dioničare kopnenog dijela Južnog toka na alternativu. Međutim, to može biti samo azerbajdžanski plin. Tada se na tursko-bugarskoj granici, gdje se planira kraći oblik trase Nabucco – Nabucco West, mora napraviti veza s Južnim tokom. Problem je samo u tome što uz takvo stanje stvari za europske plinovode uopće neće ostati azerbajdžanske sirovine.