Ugledni kirurg, profesor Filip Preobraženski, živi u ogromnom stanu u Moskvi. U stanu ima kabinet u kojem obavlja eksperimentalne operacije. Već je vrlo uspješan u procedurama podmlađivanja, ali želi otići dalje od toga.
Jednog dana odlučuje izvršiti transplantaciju ljudske hipofize i testisa i usadi ih psu lutalici. Operacija je više nego uspješna, jer pas počinje fizički nalikovati na čovjeka...
Sredinom dvadesetih godina boljševici su odnedavno na vlasti i sovjetski se sustav uvodi u svim segmentima života. Profesor je pod pritiskom, jer živi u stanu koji je za njega prevelik, pa vlasti inzistiraju da u svoj stan primi još nekoliko proletera. Profesor se buni i ne može to prihvatiti. Ne može zamisliti da izvodi operacije, ruča i spava u istoj sobi.
U međuvremenu se glasine o uspješnoj operaciji šire i ljudi posjećuju kuću Preobraženskog kako bi vidjeli psa koji se pretvara u čovjeka.
Ironično je da, premda je njegov kreator protiv sovjetskog poretka, nekadašnji pas potpada pod utjecaj vlasti. Pas koji se nekada zvao Šarik uzima dokumente i postaje Poligraf Šarikov.
Iako izgleda kao čovjek, njegovo ponašanje daleko je od ljudskog. Više podsjeća na životinju ili, bolje rečeno, na hulju. Šarikov maltretira profesorove spremačice, krade mu novac i na kraju prokazuje profesora vlastima. A sve to čini uzvikujući političke parole.
Preobraženski to više ne može podnijeti i odlučuje ponovo obaviti operaciju uklanjajući iz Šarikova ljudske organe. Ovome se polako vraćaju pseći izgled i pseći karakter.
Priča sadrži elemente znanstvene fantastike, političke i društvene satire i medicinskog humora. Autor je i sam bio liječnik, pa su njegova rana djela uglavnom posvećena medicinskim pitanjima (kao "Bilješke mladog liječnika").
Profesor Preobraženski realan je prototip imao u Bulgakovljevom ujaku, profesoru Nikolaju Pokrovskom. On je Bulgakova inspirirao da postane liječnik, posjedovao je mnoge osobine koje karakteriziraju njegov književni alter ego, a njegov stan izgledao je isto onako kao stan opisan u noveli.
Osim intrigantnog zapleta s elementima fantastike i znanstvene fantastike, vrlo rijetkim u ono doba, "Pseće srce" oštra je satira sovjetskog političkog i društvenog života. Pokazuje ogromne suprotnosti između stare inteligencije i novog proletarijata, koji je naglo dobio svu moć (ponekad s malo obrazovanja, ali ponavljajući političke slogane koje su naučili).
Rečenice kritike profesora Preobraženskog na račun boljševika i njihovih novih pravila postale su aforizmi koje Rusi rado citiraju do današnjih dana. Ovo su neke od najkarakterističnijih:
"I, nemojte, na daj Bože, prije ručka čitati sovjetske novine."
"Zašto je tepih uklonjen s ulaznog stubišta? Je li Karl Marx zabranio da se na stubama drži tepih?"
"Ako ja, pri ulasku u toalet, počnem, oprostite na izrazu, mokriti pored WC školjke, a neka Zina i Darja Petrovna učine to isto, u toaletu će nastupiti propast. Samim tim, propast nije u klozetu, nego u glavama ljudi!..."
"Pseće srce" napisano je 1925. godine, ali nijedan književni časopis niti izdavačka kuća nisu htjeli objaviti novelu. "To je zlonamerni pamflet o suvremenosti i ne može se tiskati", reagirala je cenzura.
Međutim, rukopis novele cirkulirao je putem "samizdata". Ljudi su tiskali vlastite kopije koje su kružile iz ruke u ruku. Tako je šezdesetih godina jedna kopija (s mnogo grešaka) stigla na Zapad i tamo objavljena.
U SSSR-u je djelo prvi put objavljeno u vrijeme perestorjke i epohe "glasnosti". Časopis "Znamja" objavio je novelu 1987. godine. Tako je konačno stigla da brojnih čitatelja i postala prava senzacija. Ljudi se sjećaju kako su, čitajući je u jednom dahu, bili oduševljeni (mnogi su po prvi put tada čitali takvu sovjetsku satiru).
Vrlo brzo, već 1988. godine, knjiga je ekranizirana. Film u režiji Vladimira Bortka i dalje se smatra jednim od najboljih sovjetskih filmova i jednom od najboljih filmskih adaptacija ove novele.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
