Ispostavilo se da je to nešto između pokera i preferansa. Igrači do kraja igre skrivaju identitet i ne znaju tko je u kojoj ekipi, ali moraju predviđati poteze unaprijed. Početni scenarij igre je sljedeći: stanovnici grada objavljuju rat mafiji, a ona kao odgovor na to kreće u osvetu. Drugim riječima, informirana manjina protivi se neorganiziranoj većini.
Na samom početku narator (koji vodi igru) dijeli svima karte. Tako igrači saznaju kojem su timu pripali, ali nikome ne govore o tome. Igra je podijeljena u dvije etape: "noć" i "dan". "Noću" se "mafijaši" šutke upoznaju međusobno i gestama biraju igrača kojeg će "ubiti", dok "danju" ostali "pošteni građani" pokušavaju u diskusiji otkriti tko pripada "mafiji", i glasanjem biraju najsumnjiviju osobu, koja napušta igru. To se nastavlja sve dok jedan od timova ne nadvlada drugi, tj. dok se ne otkriju svi igrači "mafijaškog tima" ili likvidiraju svi "građani".
Igra Denisa Davidova postala je pravi hit, jer se u to vrijeme, u jeku popularnosti filmova o mafiji, u Rusiji prikazivala talijanska serija "Hobotnica" gdje se policijski inspektor Corrado Cattani bori protiv sicilijanske mafije. Svojevrsni šarm igri pridavala je i "sličnost" s romanom "Kum" (The Godfather) Marija Puza. Riječi don Vita Corleonea jednostavno se same nude kao moto: "Nikada ne pokazujte strancima što vam je na umu. Nikada ne otkrivajte svoje karte drugima."
Igra "Mafija" u restoranu "Nagasaki".
Vladimir Astapkovič/TASSSamo nekoliko godina kasnije Davidovljeva igra već je "žarila i palila" Europom i Amerikom. Bivši studenti koji su odlazili iz Rusije u inozemstvo obučavali su svoje kolege u tim zemljama. A onda su lokalni "mafijaši" prenosili znanje drugim početnicima. Kreator igre je pričao da je već 1991. godine u SAD-u upoznao ljude koji su igrali "Mafiju", a oni su za nju čuli od ljudi koji su Davidovu bili potpuno nepoznati.
Malo po malo počele su se pojavljivati i nove verzije igre. Na primjer, u "sportskoj" verziji sudjeluje striktno deset ljudi, "mafijaši" se samo jednom u toku igre dogovaraju o tome tko će biti njihove žrtve, a status (uloga) igrača ne otkriva se čak ni ako on biva "ubijen".
U "gradskoj" verziji može biti proizvoljan broj sudionika, ali oni koji budu eliminirani iz igre moraju otkriti svoju ulogu.
Igralo se s povezom na očima ili s maskama, s nacionalnim likovima ili s likovima iz bajki (vilenjacima, vampirima ili vukodlacima), ili s nekim dodatnim likovima. Opcija je bilo mnogo.
Igra je bila prisutna svuda. Igralo se u tematskim klubovima i na konzoli Playstation, s prijateljima u društvenim igrama ili online na društvenim mrežama. Pojavile su se čak i osobne "mafijaške" federacije i turniri.
"Mafija" u kafiću "Coffee Life".
Stanislav Krasilnikov/TASSIzmeđu ostalog, ispostavilo se da "Mafija" može poslužiti kao trening za pripadnike profesija u kojima je potrebno obratiti pažnju na detalje i predvidjeti strategiju. Na primjer, za pripadnike policije ili za buduće porotnike. Krajem 1990-ih je u Kalinjingradskoj višoj školi Ministarstva unutarnjih poslova napravljen priručnik zasnovan na igri "Mafija" i njoj sličnoj igri "Ubojica". Taj su priručnik koristili studenti kolegija vizualne psihodijagnostike radi poboljšanja sposobnosti čitanja govora tijela.
Ispostavilo se da je Davidovljev izum koristan i za biznismene. Oni su ga počeli koristiti kao tehniku za uvježbavanje vođenja uspješnih pregovora ili rada u stresnim situacijama.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
