Pet zabranjenih slika ruskih umjetnika

1. Vasilij Vereščagin, „Apoteoza rata“

Činjenica je da se Vereščagin proslavio kao slikar prvenstveno ratne tematike. Međutim, na njegovim slikama nema ni masovnih bitki, ni trijumfalnih povorki, niti časnika pobjednika. Tako, on, recimo, nije dočaravao „paradnu“ stranu građanskog rata u Turkestanu, već prvenstveno njegove posljedice i sve strahote skrivene iza kulisa slavnih pobjeda. „Apoteoza rata“ bila je jedna od takvih slika. Na okviru slike bilo je ispisano: „Posvećeno svim velikim osvajačima, prošlim, sadašnjim i budućim“. Umjetnik je sliku zamislio kao krunu svog turkestanskog ciklusa.

Ali kada je sliku predstavio u Sankt-Peterburgu, žestoke rasprave dugo nisu prestajale. Doživljena je kao snažni prijekor imperatorskim težnjama Rusije, a službene vlasti su zapečatile stvaralaštvo Vereščagina. Elita tog doba potpuno je ignorirala njegov rad. Slikar je to teško podnio, a u trenucima živčanog sloma spalio je tri slike iz spomenutog ciklusa koje su također bile izložene gorljivoj kritici.

2. Ilja Rjepin, „Ivan Grozni i njegov sin Ivan“

Slika Ilje Rjepina i dan-danas izaziva podvojene emocije. Na izložbi koja je priređena u ruskoj prijestolnici 2018. godine pod nazivom „U Moskvu. U Moskvu. U Moskvu“ (poznata replika iz Čehovljeve „Tri sestre“) na sliku je nasrnuo izvjesni Igor Podporin, nezaposlena osoba iz Voronježa. On je pokušao uništiti sliku, a kada je uhićen, svoje motive je ovako objasnio: „Jako me je revoltirala slika tog Rjepina. Tu dolaze i stranci, i kad to vide što će pomisliti o našem ruskom caru? I o nama? To je provokacija usmjerena protiv ruskog naroda da bi se prema nama loše odnosili“.

Tretjakovska galerija

Ivan Grozni na slici na rukama drži sina koji umire, a koga je tobože sam ubio. U stvarnosti, povjesničari zapravo nikada nisu došli do podataka koji bi dokazali tu legendu, pa je ovo pitanje uvijek raspirivalo strasti. I dok su jedni tvrdili da prikazani događaj nije vjerodostojan, drugi su optuživali slikara za nepoštovanje vlasti i klevetu.

Vlast je poslije prvog izlaganja zabranila sliku. „Danas sam vidio tu sliku i nisam mogao odagnati gađenje. Zapanjujuće je koliko je umjetnost danas lišena i najmanjih ideala i koliko je prisutan samo osjećaj ogoljenog realizma i tendencija kritike i raskrinkavanja“, naveo je u pismu caru Aleksandru Trećem ober-prokuror Svetog sinoda, Pobedonoscev.

3. Vladimir Makovski, „Hodinka“ i „Poslije Hodinke. Vaganjkovsko groblje“

Žanrovske scene iz svakodnevice s djecom, seljacima, sirotinjom, važe za ono najbolje i najpoznatije u stvaralaštvu Makovskog. Slikar je, međutim, prisustvovao jednom od najstrašnijih događaja vezanim za vladavinu cara Nikolaja II. Bio je svjedok tragičnih događaja na Hodinskom polju koji su se dogodili u masovnoj gužvi u vrijeme krunidbe Nikolaja II. u Moskvi, 1896. godine.

Javno vlasništvo

Tisuće ljudi nasrnulo je na to mjesto zbog obećanih poklona povodom krunidbe, ali su se uplašili da ih neće dobiti i počeli su se bjesomučno probijati ka mjestima na kojima su se dijelili. Prema službenim podacima, u stampedu je poginulo 1389 ljudi.

Javno vlasništvo

Makovskog je to jako potresno. Umjetnik je prema prvobitnoj zamisli trebalo napraviti sliku poslije događaja i on je poslije tragedije to i učinio. Idućih pet godina radio je na slikama „Hodinka“ i „Poslije Hodinke. Vaganjkovsko groblje“. Na slikama su se našle žrtve tragičnog događaja. „Hodinka“ je skinuta sa izložbe peredvižnjevaca 1901. godine po nalogu carske cenzure. Slikaru je dana bilješka moskovskog general gubernatora: „Za sliku još uvijek nije vrijeme, ona predstavlja sol na svježu ranu“.

Javno vlasništvo

4. Nikolaj Ge, „Što je istina?“

Slika predstavlja scenu suđenja prokurora Poncija Pilata, Isusu, u trenutku kada Pilat postavlja pitanje Isusu koje ostaje bez odgovora. Prvi put je izložena na postavci peredvižnjevaca 1890. godine, gdje je izazvala burnu reakciju i po nalogu Svetog sinoda skinuta je s izložbe.

Tretjakovska galerija

Slika, na nesreću, nije bila u skladu kako sa kulturnom i crkvenom, tako ni sa slikarskom tradicijom. Isus je prikazan u dubokoj sjeni, dok figuru Poncija Pilata obasjava sunčeva svjetlost, što je bilo u suprotnosti s tradicijom prikazivanja Isusa kao apsolutno svijetlog čovjeka. Isus je izmučen i mali, bez značaja u usporedbi s Pilatom. Sve to ne samo da nije prihvaćala crkva, nego ni mnogi umjetnici. Kolekcionar Pavel Tretjakov u prvi mah je odbio kupiti sliku, ali je po nagovoru Lava Tolstoja promijenio mišljenje.

5. Vasilij Perov, „Seoska povorka na Uskrs“

U devetnaestom stoljeću, vjera u Crkvu polako se počela dovoditi u pitanje, a njen imidž i služitelji izlažu kritici. Vasilij Perov nije bio izuzetak. Po mišljenju Crkve, njegova „Litija“ je naopako prikazivala jedan od najstarijih crkvenih obreda, pa tako kolona na slici ne polazi iz crkve, kao što treba, nego iz stare drvene kuće oko koje leže tijela skitnica, a pijani svećenik gazi jaje, jedan od simbola Uskrsa. Čitava povorka je neskladna, a u očima sudionika povorke, vidi se praznina.

Tretjakovska galerija

Crkvena vlast okarakterizirala je sliku kao „nemoralnu, bezobraznu i podrugljivu“ i zaprijetila da će je spaliti, optužujući slikara za ismijavanje. Car Aleksandar II. htio je Perova poslati u Sibir. Ali umjetnik se takvog progona nije bojao, budući da je bio rodom iz Toboljska (Sibir). Međutim, sama činjenica nedvosmisleno negativne reakcije rad čini jednom od najprovokativnijih slika 19. stoljeća.