Jeste li znali da su u Rusiji postojali medvjeđi pukovi?

Pavel Meljnikov-Pečerski u svom romanu „Na planinama“ govori o životu stanovnika sela duž Volge u Nižegorodskoj oblasti i opisuje zanimanje koje je u 19. stoljeću bilo popularno u okrugu Sergač. Naime, najmanje tridesetak sela zarađivalo je za život od dresure medvjeda.

„Skomorohi“ (putujući lakrdijaši) u selu.

Franz Ris

Mještani su učili medvjede da izvode razne trikove i s njima išli po vašarima. Priča se da su ti medvjedi zabavljali goste i na svadbi Ivana Groznog i Marfe Sobakine.

Zarobljeni francuski vojnici, koji su se za vrijeme rata 1812. zatekli u Sergaču, svojim očima su vidjeli dresirane medvjede. U početku nisu vjerovali da je takvo nešto moguće. A sve je počelo od priče da će Napoleon uskoro poslati nove trupe, s kojima, kako su najavljivali Francuzi, Rusi neće moći izaći na kraj. Na to im je kapetan lokalne policije odgovorio: „Ako bude potrebno poslat ćemo na njih pukove medvjeda“. I sve ih je pozvao na smotru posebne medvjeđe bojne.

Pjesma skomoroha, 1910., Subotin-Permjak, Petar Ivanovič (1886.-1923.).

Legion Media

Meljnikov-Pečerski je ovaj događaj opisao sljedećim riječima: „Medvjedari su samo ljeti lutali po bijelom svijetu, a zimi su sjedili kod kuće. Kad im je stigla poruka od načelnika policije da tog i tog dana svi dovedu medvjede u grad, učinili su kako je rečeno. Doveli su u grad oko tisuću svojih ljubimaca i poredali ih u redove, a zatim su medvjedi po zapovijedi zabacivali štapove preko ramena i pokazivali ’kako mala djeca kradu grašak’. U jednom trenutku se načelnik okrenuo prema Francuzima i rekao: ’Ovo oni uvježbavaju rukovanje oružjem’.

Zaprepašteni Francuzi su kasnije pisali svojima kući: ’Vlastitim očima smo vidjeli medvjeđu bojnu’. Vjerojatno Francuzi od tada i nas zovu ’medvjedi’“.

Gospodin Mihajlo Potapič

Skulpturna grupa „Vode medvjeda“, 1880-1890. Gardnerova tvornica, zbirka Državnog povijesnog muzeja Gravure medvjeđih komedija i dresure.

Državni povijesni muzej

Dresirani medvjedi su bili prave zvijezde na vašarima i na raznim svetkovinama. Znali su hodati na zadnjim nogama i pokretima dočarati različite „slike“. Povjesničar i arheograf Dmitrij Rovinski je u zborniku „Ruske narodne slike“ opisao te medvjeđe komedije. Na primjer, kako se djevojka dotjeruje za izlazak: „Medvjed sjedne na zemlju, jednom šapom trlja lice, a drugu drži ispred njuške i tako pokazuje kako se djevojka gleda u ogledalu“.

Medvjedi su znali izvesti i po pedeset sličnih trikova. Na primjer, uzmu štap pa zategnu i gađaju, kao iz luka, pa onda kao mali dječaci kradu grašak i puze (gdje je suho puze na trbuhu, a gdje je mokro, na koljenima), a kad završe „krađu“ otkotrljaju se. Zatim pokažu „kako žena miluje i grli voljenog muža“. Na kraju uzmu šešir i obilaze okupljene promatrače i prikupljaju novac za svoj nastup.

Zastava i grb grada Sergač

Javno vlasništvo

Medvjedi iz Sergača bili su toliko popularni da je Katarina II. naredila da se „toptigin“ (kako su medvjede zvali zbog njihovog specifičnog hoda, rus. „toptat“ – gaziti, tabati) stavi na gradski grb. A dreseri iz Sergača su svojim ljubimcima dali počasnu titulu „sergački gospodin Mihajlo Potapič“.

Predstave s medvjedima su zabranjene 1866. godine, ali su i dalje kolale priče o super medvjedima, koji su svojim vještinama oduševljavali mnoge.