Rusija je bila aktivna sudionica Napoleonovih ratova – kako u savezu s Francuskom, tako i u koaliciji protiv nje. A upravo je katastrofalni Napoleonov poraz u Rusiji 1812. godine bio početak kraja ove jedinstvene političke karijere.
Povjesničari su u filmu već pronašli brojne "umjetničke slobode", na što je Ridley Scott, živa legenda kinematografije, kritičarima poručio da se "bave vlastitim životom" (get a life). Naravno, svaki povijesni film ima pravo na izvjesnu maštovitost, a Scottovi filmovi nisu izuzetak. Ali zanimljivo je da ruski aspekt priče nije mnogo pretrpio zbog fantazije filmaša.
U filmu Aleksandar I. izgleda kao energičan plavušan (ulogu tumači 24-godišnji Francuz Edouard Philipponne), koji je oduševljen Napoleonovim genijem i kao vojskovođa želi imitirati njegovu taktiku. Ruski se car priključuje koaliciji protiv Napoleona pod utjecajem zrelijeg i iskusnijeg austrijskog cara Franje II., ali osim političkih argumenata, mladim vladarom očigledno rukovodi želja da na bojnom polju savlada nepobjedivog Francuza. Rezultat je svima poznat. U bitci tri cara kod Austerlitza 1805. godine pobjedu je slavio Napoleon. Izuzetan opis ove bitke dao je Lav Tolstoj u romanu "Rat i mir".
U stvarnosti razlika u godinama među protivnicima nije bila tako velika. Aleksandar je bio mlađi od Napoleona, ali samo osam godina. U vrijeme bitke kod Austerlitza imao je 27 godina. Drugim riječima, bio je mlad, ali ne više dječak, kosa mu je već počela opadati (barem je tako prikazan na slici Nicolasa Gossea, koja prikazuje Tilsitski susret 1807. godine, gdje se kod njega već vide zalisci). Točno je da je Aleksandar I. strašno zavidio Napoleonu na njegovoj ratničkoj slavi, ali u tome nije bio usamljen. I točno je da je ruski car prije poraza kod Austerlitza bio vrlo samouvjeren, ali već tada teško da bismo mogli za njega reći da je bio naivan.
Jedna je od najimpresivnijih epizoda filma rekonstrukcija čuvene bitke kod Austerlitza. To je jedna od najvećih Napoleonovih pobjeda – zahvaljujući lukavstvu, odlučnosti i dobro uigranoj "vojnoj mašineriji" uspio je savladati brojčano nadmoćnog neprijatelja. Njegova je vojska brojila 73,5 tisuća vojnika koji su se sukobili s 85 tisuća pripadnika rusko-austrijske savezničke vojske.
Napoleonova je taktika u filmu sasvim dobro prikazana. On je vojsku podijelio na dvije grupe i jednu ostavio na vidnom mjestu, kako bi saveznici pomislili da ih čeka laka pobjeda i krenuli u napad. Kada su zagrizli mamac, zamka se aktivirala: u akciju stupa druga grupa francuskih snaga, koja neprijatelja tjera na povlačenje preko leda koji puca pod nogama. Istina, kako kažu povjesničari, Napoleon je vjerojatno jako preuveličao gubitke koje je nanio rusko-austrijskoj vojsci. Pretpostavlja se da je pod ledom stradalo do tisuću vojnika, a ne 20 tisuća, kako je on tvrdio.
Nakon Austerlitza Rusija i Francuska neko su vrijeme bile saveznice, ali kasnije je Aleksandar I. izabrao stranu Engleske, najljućeg Napoleonovog neprijatelja. Bonaparte tako 1812. godine kreće u pohod na Rusiju.
On čak stiže do Moskve – drugog grada po značaju u zemlji nakon prijestolnice Peterburga. Ali Moskva nije osvojena, nego jednostavno ostavljena. Joaquin Phoenix u ulozi Napoleona razigrava konja po praznom Crvenom trgu i vidi oko sebe prizor napuštenosti. Uvrijeđen je: "Rusi ne znaju dostojanstveno gubiti." A uskoro počinje i strašan požar. Napoleon je užasnut kada saznaje da su Rusi sami podmetnuli vatru kako bi okupatora natjerali da se povuče.
Upravo je tako i bilo. Danas povjesničari praktički ne sumnjaju da su požari podmetnuti po direktnom naređenju moskovskog gubernatora Fjodora Rostopčina, koji je također naredio da se iz Moskve odvezu sve vodene pumpe. Osim uništavanja namirnica i mjesta za smještaj francuske vojske, moskovski je požar imao još jednu posljedicu: izazvao je snažno buđenje patriotskih osjećaja. Rat je postao Domovinski (kako se po tradiciji i danas naziva u ruskoj historiografiji). Drugim riječima, protiv Napoleona se nije borila samo redovna vojska, nego i dobrovoljci, i partizani – čitav narod.
Zapravo, u filmu se Moskva ne može ni vidjeti. Ona je nacrtana pomoću računalne grafike, pri čemu se očigledno nije težilo vjerodostojnosti. Samo ponekad u zadnjem planu promakne neka arhitektonska znamenitost: zvonik Ivana Velikog ili kupola Uspenske crkve. Prvobitno je Ridley Scott čak htio snimiti Kremlj u Westminsterskoj crkvi u Londonu (koja je podignuta u neobizantskom stilu na prelasku iz 19. u 20. stoljeće), ali za to nije dobio dozvolu.
Nakon prikazivanja filma u kinima Ridley Scott je obećao da će na videoservisu Apple TV+ objaviti proširenu redateljsku verziju filma dugu 4,5 sata. Zasad su mnoge epizode iz Napoleonove biografije u filmu prisutne samo usput. To se odnosi i na njegov neslavan pokušaj da osvoji Rusiju, nakon čega je Bonapartea konačno napustila sreća. U kino verziji filma ova vojna kampanja traje samo deset minuta.
Za tako kratko vrijeme autori ne uspijevaju jasno objasniti zašto je genijalni vojskovođa pretrpio poraz. Kaže se da je kampanja predugo trajala, da su počele hladnoće, da vojnike iznuruju glad i bolesti, da se pojačalo dezerterstvo. Rusi ne ulaze u direktan sukob, nego Francuze iscrpljuju neočekivanim kozačkim napadima.
Naravno, popis razloga na tome ne završava. Prije svega, Napoleon je ponovio Aleksandrovu grešku prije Austerlitza: podcijenio je neprijatelja. Između ostalog, teško da je mogao pretpostaviti da će rat zadobiti općenarodni karakter i da će ruski vojskovođa Mihail Kutuzov pokazati talent (između ostalog, poslušavši plan kampanje protiv Napoleona koji je 1810. godine iznio Mihail Barclay de Tolly). Kutuzova, usput, u filmu uopće nema, a čuvena Borodinska bitka traje samo tri minute.
Ljubavna linija između Napoleona i Joséphine (njen lik tumači Vanessa Kirby) jedna je od osnovnih u filmu i mnoge Napoleonove političke odluke direktno se objašnjavaju događajima iz njegovog osobnog života.
Tako, na primer, prema filmu, Bonaparte bježi iz prvog progonstva na otoku Elbi i pokušava se vratiti na tron nakon što u novinama pročita vijest da je u dvorac kod Joséphine svratio Aleksandar I. Napoleon je, prirodno, bijesan: ne samo što mu je taj "dječak" oduzeo vlast (upravo nakon poraza u Rusiji morao se odreći prijestolja), nego sad pretendira i na njegovu ženu. Bonaparte odlučuje povratiti i vlast i Joséphine.
Nakon pada Napoleona povijest kaže da su se Joséphine i Aleksandar zaista redovno sretali. Čak postoji slika Hectora Vigera "Carica Joséphine u Malmaisonu dočekuje cara Aleksandra i predstavlja mu svoju djecu". Osim toga, ona je ove susrete platila glavom. Joséphine je, naime, umrla od upale pluća – a pet dana ranije izašla je prošetati se s ruskim carem po hladnoj večeri nakon bala.
Zaista postoje nagađanja o tome da su njih dvoje bili u nekoj tajnoj vezi. Na primjer, Michael Broers, autor nekoliko knjiga o Napoleonu i konzultant filma, uvjeren je da nije Aleksandar želio zavesti Joséphine, nego ona ruskog cara, kako bi popravila svoj položaj. Ali za to ne postoje nikakvi dokazi, kao što ne postoji ni direktna veza između šetnje Joséphine s Aleksandrom I. i Napoleonovog bijega s Elbe.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
