Dvoboji su bili uobičajena pojava u Puškinovom životu. Filolog Mihail Seleznjov izbrojao je u pjesnikovoj biografiji da je Puškin 26 puta zakazivao dvoboj ili sudjelovao u njemu, i to su samo slučaevi koji su zabilježeni u izvorima. Zar je Puškin bio toliko ratoboran?
"Vrlo mlad čovjek, i vrlo mršav, onižeg rasta, kovrčav, s arapskim profilom, u fraku" – tako je pisac Ivan Lažečnjikov opisao 20-godišnjeg Puškina. Pjesnik je došao u kuću gdje je Lažečnikov dijelio stan s bojnikom Denisevičem, s kojim se Puškin "zakačio" u jednom peterburškom kazalištu. Aleksandar Sergejevič nije došao sam. Doveo je dvojicu gardijskih časnika u svojstvu sekundanata.
A što se dogodilo? Puškin se, naime, prethodnog dana u kazalištu ponašao pomalo izazivački, pa je bojnik stavio primjedbu mladom civilu. Denisevič je mislio da je u pitanju bezobrazni, ali plašljivi plemić. Međutim, prevario se. "Vi ste meni jučer onu prodiku držali u prisustvu mnogih slušatelja, a ja više nisam školarac, pa sam došao da vi i ja malo drugačije porazgovaramo", reče Puškin bojniku. "Ja ne mogu imati dvoboj s vama", odgovori mu Denisevič. "Vi ste nepoznati mladić, a ja sam viši časnik." Oba gardijska časnika što su došli s Puškinom prasnuše u smijeh. "Ja sam ruski plemić, Puškin. To će posvjedočiti moji suputnici, i zato vas neće biti sramota imati sa mnom posla", odgovori pjesnik.
Ta je svađa završila pomirenjem. Lažečnjikov je shvatio tko je mladić, pa je nagovorio bojnika da se ispriča. Iz ovog se slučaja jasno vidi da Puškin nije trpio tuđi prijezir, koji je mogao biti izazvan njegovom mladošću, civilnom odjećom ili niskim rastom. Stoga je često zapadao u sukobe koji su se tada obično rješavali dvobojem. Ovdje ćemo opisati samo one situacije koje su zaista dovele do dvoboja. Prva se dogodila otprilike u isto vrijeme kada i svađa s Denisevičem.
Wilhelm Küchelbecker (1797.-1846.)
Legion MediaPuškinov prijatelj iz Liceja Wilhelm Küchelbecker bio je vrlo impulzivan mladić, i kako je napisao njihov prijatelj iz razreda Modest Korf, "čitav mu se licej stalno i neumorno podsmjehivao".
Poznavatelj Puškinove biografije Petar Bartenjev kaže da je Küchelbecker često odlazio kod poznatog pjesnika Vasilija Žukovskog i dosađivao mu svojim stihovima. Jednom je prilikom Žukovski pozvan na književnu večer, ali nije došao, objasnivši to ovako: "Još sam prethodnog dana pokvario želudac, a povrh toga je došao i Küchelbecker, pa sam ostao kod kuće." Puškin je odmah sastavio epigram: "Na ručku se prejedoh, // A Jakov vrata ne zaključa. // Tako mi bješe, dragi moji, // I küchelbeckerno i mučno!" (Jakov je bio sluga Vasilija Žukovskog).
Nova riječ "küchelbeckerno" odmah je postala hit u liceju. Wilhelm je bio ljut kao ris i tražio je dvoboj po svaku cijenu. Puškinov prijatelj Nikolaj Markevič to je kasnije ovako opisao: "Bila je zima. Küchelbecker opali prvi i promaši. Puškin odbaci pištolj i htjede zagrliti prijatelja, ali ovaj divljački povika: pucaj, pucaj! Puškin ga jedva uvjeri da je nemoguće opaliti jer je sada cijev puna snijega. Dvoboj je odgođen, a njih su se dvojica kasnije pomirili."
Kondratij Fjodorovič Riljejev (1795.-1826.)
Javna domenaU siječnju 1819. godine u Peterburgu se pronio glas da je Puškin išiban u tajnom uredu Ministarstva unutarnjih poslova zbog stihova protiv vlasti. Tu je "bubu" pustio poznati kavgaš i huligan grof Fjodor Tolstoj. Ne znajući tko je autor spletke, Puškin izazva na dvoboj nepoznatog čovjeka koji je te glasine širio. Pretpostavlja se da je to bio njegov prijatelj Kondratij Riljejev. O tome su sačuvane samo fragmentarne bilješke: "Kolale su priče da su ga šibali u Tajnom uredu, ali to su gluposti. On je u Peterburgu zbog toga imao dvoboj", napisao je Puškinov prijatelj, pukovnik Fjodor Luginjin.
Fjodor Ivanovič Tolstoj (1782.-1846.). Portret je naslikao nepoznati umjetnik.
Muzej Lava TolstojaAleksandar Sergejevič tek je nakon sedam godina (1826.) saznao tko je smislio tu priču i ozbiljno se pripremao za dvoboj, jer je Fjodor Tolstoj bio poznat kao odličan strijelac koji je iz mnogih dvoboja izašao kao pobjednik. Srećom, pomirili su se prije nego što je došlo do dvoboja. Kasnije je upravo Tolstoj u Puškinovo ime prosio ruku pjesnikove supruge Natalije Gončarove.
Sukob s pukovnikom Semjonom Starovom bio je najozbiljniji Puškinov dvoboj. Do njega je došlo 5.-6. siječnja 1822. godine u Kišinjovu, gdje je pjesnik bio upućen "na službu", a zapravo je na taj način kažnjen progonstvom zbog epigrama koje je pisao protiv cara Aleksandra.
Pištolji francuskog oružara Lepagea
GIMPočelo je tako što se Puškin "zakačio" s jednim časnikom oko naručivanja glazbe od orkestra koji je svirao u dvorani za sjednice, gdje se u slobodno vrijeme okupljalo cijelo plemićko društvo Kišinjova. Puškin je naručio mazurku, ali neki nepoznati mladi časnik priđe orkestru i naredi mu da svira kadrilu. Puškin se nasmija i naredi orkestru da svira mazurku. Kad se ples završio, pjesniku priđe Semjon Starov, zapovjednik pukovnije kojoj je pripadao mladi časnik, i reče da je Puškin uvrijedio njegovog časnika i da se mora ispričati. Razgovor je završen izazivanjem na dvoboj.
Dvoboj je zakazan za sljedeće jutro u blizini Kišinjova. Puškinov prijatelj Vladimir Gorčakov napisao je kasnije: "Kada su stigli na ugovoreno mjesto, vjetar sa snijegom bio je toliko jak da se nije moglo dobro nišaniti. Obojica su ispalila po jednom, i obojica su promašila. Sekundanti su ih nagovarali da se dvoboj odgodi za neki drugi dan, ali su protivnici hladnokrvno inzistirali da se puca ponovo. Nije se imalo kud, pištolji su ponovo napunjeni, i ponovo su obojica promašila." Dvoboj je odgođen "za drugi put", ali su se Puškin i Starov već sutradan pomirili.
Braća Zubov, Aleksandar i Kiril, pripadali su jednoj od najutjecajnijih obitelji u cijelom carstvu. Njihov stric Platon Zubov bio je posljednji miljenik Katarine Velike, a otac im je sudjelovao u ubojstvu Pavla I. U ljeto 1823. godine i jedan i drugi su u činu zastavnika prekomandirani u Kišinjov, gdje su imali kontakte s Puškinom. Do svađe je došlo za kartaškim stolom.
Glumac Oleg Striženov (lijevo) u ulozi Bestuževa u filmu "Sjeverna priča" (redatelj Jevgenij Andrikanis).
SputnikPetar Bartenjev piše: "Jednom je prilikom Puškin igrao s jednim od braće Zubov, koji je bio časnik glavnog stožera. I primijetio je da Zubov igra ’na sigurno’, pa je, nakon što je izgubio, vrlo ravnodušno i s osmijehom pričao drugim kartašima da se gubitak u takvoj igri ne računa. To se pročulo, došlo je do sukoba i Zubov je izazvao Puškina na dvoboj. Ugovoreno mjesto bila je takozvana ’malina’, tj. vinograd izvan Kišinjova. Puškina je bilo teško uplašiti. On je po prirodi bio hrabar i trudio se uvijek biti takav. Prema svjedočenjima mnogih suvremenika, a među njima i Vladimira Gorčakova, koji se tada nalazio u Kišinjovu, Puškin je na dvoboj donio trešnje i jeo jednu po jednu dok je protivnik nišanio i pucao. Zubov je prvi opalio i promašio. ’Jeste li sada zadovoljni?’, upita ga Puškin, očigledno ne želeći pucati, iako je on bio na redu. Umjesto da zahtijeva uzvratni pucanj, Zubov se baci pjesniku u zagrljaj. ’Nema potrebe za tim’, reče mu Puškin i napusti poprište."
Upravo je ovu epizodu Aleksandar Sergejevič nekoliko godina kasnije prenio u svoju priču "Pucanj": "Stajao je ispred uperenog pištolja, vadio iz kape zrele trešnje, jeo ih i pljuvao koštice. I one su se kotrljale do mojih nogu. Njegova ravnodušnost u meni je izazvala veliki gnjev."
Dvoboj Puškina s Dantesom. Slikar A. Naumov, 1884.
Javna domenaPosljednji dvoboj Aleksandra Puškina bio je po njega smrtonosan. Povod su bile glasine o Puškinovoj ženi Nataliji Gončarovoj koje je širio Georges Dantes, časnik ruske vojske i Puškinov zet. Dantes je, naime, bio oženjen Katarinom Gončarovom, starijom sestrom pjesnikove žene. Iako su bili u srodstvu, dvoboj nije izbjegnut.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu