Kabakov se zainteresirao za umjetnost tijekom Drugog svjetskog rata. Bio je evakuiran iz Dnjepropetrovska u Samarkand i počeo je posjećivati predavanja na Leningradskom institutu za slikarstvo, skulpturu i arhitekturu, koji je također izmješten u Uzbekistan. Nakon toga se 1944. godine preselio u Sergijev Posad, a zatim krenuo u Moskovsku umjetničku školu i živio u pansionu od svoje 12. godine do upisa na institut "Surikov".
U potrazi za vlastitim izrazom Kabakov je dekonstruirao klasične slike. Tako je nastao "Dječak" – interpretacija Vitruvijevog čovjeka i zlobna metafora standardiziranih prikaza. Kabakov je nije slučajno ovako opisao: "Slika ima izgled modela..."
Tijekom studija na Institutu uzimao je satove od Roberta Falka. Predavanja u njegovom ateljeu Kabakov je opisao kao "kontakt s velikim slikarstvom". Rani umjetnikovi radovi nastali su pod utjecajem umjetničkog stila njegovog nastavnika, uključujući i autoportret u skijaškoj kapi. Bilo je to posljednje djelo koje je umjetnik naslikao na klasičan način.
Nakon što je diplomirao na grafičkom odsjeku, Kabakov se počeo baviti ilustracijom knjiga i časopisa. Radio je na dizajnu u to vrijeme popularnih dječjih časopisa "Murzilka" i "Vesele slike", mnoštva bajki i obrazovne literature. Njegova karijera ilustratora trajala je trideset godina. Za to je vrijeme stvorio vizualne slike za 150 knjiga. Istina, sam je govorio kako ne voli raditi dječje ilustracije, ali je to dobro radio.
Usporedo se bavio slikanjem za svoju dušu, stvarajući radove koji su se principijelno razlikovali od norme. Među takvim je eksperimentima serija "Tuš". U njoj se ogleda Kabakovljeva jedinstvena umjetnička vizija. Rad na njoj otpočeo je sredinom 1960-ih, a 1965. godine "Tuš" je prikazan na izložbi "Alternativna stvarnost II" u Italiji, pored djela Renéa Magrittea i Davida Hockneyja. U SSSR-u serija "Tuš" nije naišla na razumijevanje i tretirala se kao "zavjera" koja prikazuje siromaštvo sovjetskih ljudi. A Zapad je otkrio novog sovjetskog umjetnika.
Krajem 1960-ih Kabakov je zajedno s umjetnikom Üloom Soosterom u potkovlju zgrade na Sretenskom bulevaru u Moskvi uredio atelje. Vrlo brzo su stanovnici okruga stare Moskve, tj. Kabakov, Bulatov, Viktor Pivovarov, Eduard Štejnberg i Vladimir Jankiljevski postali poznati kao "škola Sretenskog bulevara". Kabakov sve češće koristi tekst u svojim radovima. Tako je nastala figurativna slika "Buba" s pjesmicom iz dječje knjige koju je umjetnik svojevremeno ilustrirao. Insekt koji miruje na listu "odlično se uklapa u moju kolekciju", rekao je umjetnik. Urađen je uljem na šperploči. Na aukciji Phillips de Pury 2008. godine slika je prodana za rekordnih 5,84 milijuna dolara.
Osamdesete su za Kabakova bile doba velikih eksperimenata. Europski muzeji željeli su organizirati njegove osobne izložbe, ali umjetnik nije mogao iznijeti iz zemlje potrebnu količinu radova, pa se odlučio riskirati: nacrtao je priručnik za pravljenje njihovih kopija, pa su izložbe organizirane kao što je i planirano. U isto vrijeme, u svom ateljeu na Sretenskom bulevaru, počeo je raditi na instalacijama koje su nalikovale na scenografiju nečijeg života. Promatrači su mogli zaviriti unutra, proučivati život nepostojeće osobe, čak i hodati po toj instalaciji. Sam je umjetnik za svoje instalacije govorio da su "totalne". Tako je nastao novi žanr suvremene umjetnosti. Jedno od prvih takvih djela je "Čovjek koji je iz svoje sobe odletio u svemir". U centru sobice oblijepljene posterima i crtežima letjelice nalazi se katapult, a sudeći po probijenom stropu, njen je stanar uspio ostvariti svoj san.
Kabakov je zajedno s Viktorom Pivovarovom stvorio poseban pravac – albume. Od 1970. do 1975. umjetnik je radio na ciklusu "Deset likova", čiji su junaci "Primakovkojisjediuormaru" (baš tako, spojeno), "Darežljivi Barmin", "Arhipov koji gleda kroz prozor" i ostali stanovnici ogromne "komunalke" koji se nastoje sakriti u svom privatnom životu i pobjeći od okruženja. Stavljajući svoje heroje u svakodnevicu zajedničkog stana, umjetnik stvara uopćeni prikaz života u sovjetsko doba: "ovako se ne može, a ni drugačije ne može". U njujorškoj galeriji Ronalda Feldmana pojavili su se 1988. godine zidovi "komunalke" i "Deset likova" kao totalna instalacija. Posjetitelji su zavirivali u sobe i promatrali kako žive "Smetlar", "Netalentirani umjetnik" i "Čovjek koji prikuplja mišljenja drugih". Ali njih same nisu mogli vidjeti, jer su svi stanovnici ovih soba, kao i u albumima, nestali.
Jedno od najmoćnijih Kabakovljevih djela, bar kada su emocije u pitanju, jest "Album moje majke". Od uspomena svoje majke, Berte Soloduhine, otisnutih na pisaćem stroju, a također fotografija Zaporožja i Moskve, umjetnik je napravio 76 listova "albuma", koji čine totalnu instalaciju. U njoj je život pun oskudice, strepnje, iskušenja. Putovanje kroz instalaciju praćeno je pjesmama umjetnika koji izvodi ruske romanse. Ali kada posjetitelji pronađu odakle dopire zvuk, teško da mogu sakriti razočarenje jer je on zatrpan gomilom smeća.
Kabakov je 1989. emigrirao u Berlin, gdje je upoznao buduću suprugu Emiliju Lekah, s kojom se preselio u SAD. Od tada sva djela stvaraju u koautorstvu, potpisujući ih "Ilja i Emilija Kabakov". Nekoliko mjeseci prije raspada Sovjetskog Saveza umjetnik je u Düsseldorfu predstavio instalaciju "Crveni vagon" – iskaz o sovjetskom dobu. Gledatelji se konstruktivističkim stepenicama penju u prostor gdje se, uz glazbu iz tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, može promatrati panorama idealne zemlje sa zračnim brodovima, zgradama i drugim građevinama. Da bi stigli do izlaza, spuštaju se niz slomljene stepenice, a tamo ih dočekuje otpad koji je ostao od izgradnje vagona. Putovanje kroz instalaciju predstavlja svojevrsnu "šetnju" kroz povijest SSSR-a od njegovog stvaranja do nestanka. Nekoliko godina kasnije Ilja Kabakov je za instalaciju "Crveni vagon" dobio Zlatnog lava na Bijenalu u Veneciji. Umjetnik je 2011. godine ovu postavku poklonio Ermitažu.
Kabakov je tijekom 1990-ih bio na vrhuncu svoga stvaralaštva. Njegovi radovi su prikazani na velikim umjetničkim forumima i muzejima, uključujući Bijenale u Veneciji, Centar Pompidou i Muzej suvremene umjetnosti u New Yorku (MOMA). Sudjelovao je i na čuvenoj izložbi suvremene vizualne umjetnosti Documenta. Za nju je kreirao instalaciju "Toalet". Usred idiličnih pejzaža grada Kassela iznikla je tipična betonska građevina sa slovima M i Ž, ali unutra su posjetitelji mogli vidjeti dom s otomanom i ćilimom na zidu, kredenac i postavljeni stol. Time nije rečeno da su sovjetski ljudi bili prisiljeni živjeti u toaletima, nego da više nema ni one zemlje, u kojoj se život u zajedničkim stanovima mogao kombinirati s uzvišenim težnjama, ni njenih stanovnika.
Ovo je jedan od najdugovječnijih projekata. Već je obišao pola svijeta. Zadatak mu je učiti ljude uzajamnom poštovanju i podizati nivo tolerancije u svijetu. U stvaranju instalacije uvijek se angažiraju djeca s kojima se mjesecima organiziraju radionice gdje se razmatraju pitanja prihvaćanja drugih kultura. Usporedo s tim djeca na tu temu stvaraju crteže koji zatim služe kao jedra na "brodu". Projekt je prvi put realiziran 2005. u Egiptu, u oazi Siva, gdje živi pleme Berbera. Zatim je brod "svraćao" u Italiju, Švicarsku, Ujedinjene Arapske Emirate, na Kubu i u Rusiju.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
