Kada smo stigli u posjet modernim Čuvašima, bili smo zapanjeni ukrasima njihovih žena.
To su bili šljemovi potpuno prekriveni sovjetskim i starim kovanim novčićima.
Ubrzo se ispostavilo da su spomenuti ukrasi za glavu i ogrlice samo uvertira. Tradicionalni čuvaški ženski nakit od novčića mogao je težiti i do 15-16 kg!
Mnogi autohtoni narodi Rusije koristili su za nakit kovani novac. Nosio su se u Udmurtiji, Tatarstanu, Mari Elu, Baškiriji. O tome svjedoči i riječ „monisto“, đerdan, ogrlica od novčića. Ali taj trend nigdje nije bio takvih razmjera kao u Čuvašiji.
Najvažnija stavka bili su ukrasi za glavu koje su sami pravili. Za djevojke kapa „tuhja“ koja je izgledala kao ratnička kaciga, a za udane žene „hušpu“, otvorena na tjemenu, s dugačkim „repom“. Težak rep je doprinosio pravim leđima.
Kape su bile bogato ukrašene teškim srebrnim novčićima, a kada ih nije bilo dovoljno koristili su se „žetoni“, odnosno imitacije novčića. Odabrani novčići nalazili su se u blizini slijepoočnica, a prilikom hodanja najjače su zvonili. Koristile su se samo one kovanice koje nisu bile u upotrebi. U muzejima i na starim fotografijama jasno se vide strane kovanice, koje su, očigledno, u Čuvašiju stizale Volgom, glavnim trgovačkim putem u prošlosti. Osim novčića, ukrasi za glavu pravljeni su i od bisera i malih školjki. I oni su nekada bili pokazatelji dobrog imovinskog stanja.
„Djevojka je tuhju stavljala na glavu kada bi postala sposobna za rađanje, čime je pokazivala da je spremna za brak i potomstvo“, kaže Nadježda Selverstrov, ravnateljica Čuvaškog muzeja veza u Čeboksariju. Tuhja se stalno nosila, a upotpunjavana je i ogrlicama od novčića (zvale su se „čapčuški“) i naušnicama („alge“).
Na vjenčanju djevojka je nosila hušpu, a svoju tuhju poklanjala mlađim sestrama. „Hušpa se nosila o praznicima“, kaže Nadježda, „a kada bi žena već bila u godinama, poklanjala je hušpu svojoj najstarijoj kćerki, a sama nosila samo surpan, povez u vidu marame. Kada se žena pojavljivala s kapom hušpu na glavi, koja je odzvanjala, kao da je govorila da još uvijek može rađati.”
Osim ukrasa za glavu, čuvaške žene su nosile i ogrlice „šulgeme“. One su podsjećale na torbu ili na ploču napravljenu od novčića s dekoriranim dodatkom u sredini (često s rodovskim znakom, o čemu smo detaljnije pisali u članku o čuvaškom vezu). Od kovanog novca pravljene su i naušnice „Alge“, također teške i zvučne.
Takav nakit, kako su u stara vremena vjerovali Čuvaši, predstavljao je talismane protiv zlih sila, kaže Nadježda. „Djevojke su po pravilu udavane daleko, kako bi se izbjegli brakovi s bliskim srodnicima, a pri dolasku u novo mjesto bilo je potrebno pokazati svoj status i da se zaštite od novih, još nepoznatih duhova. U tradicionalnoj čuvaškoj vjeri, sva živa bića imala su svoje duhove, od izvora do šuma.
Zaštitna svojstva nisu imali sami novčići, već srebro od kojeg su napravljeni. Danas imamo i znanstvene dokaze da je ovaj metal u stanju ubiti bakterije. Zlatne kovanice i imitacije Čuvaši praktički nikada nisu koristili u nakitu.
Međutim, postoji i nevjerojatna legenda o porijeklu „šljema“ s novčićima. Među dalekim precima čuvaških žena bile su, ni manje ni više, nego Amazonke, proslavljene svojim ratnim vještinama. Priča kaže da su se posljednje Amazonke naselile u regiji Volge, a njihov pancir postao ženska nošnja. Inače, u narodnoj nošnji muškaraca u Čuvašiji nema kovanih novčića.
Samo na prvi pogled može se učiniti da je narodna nošnja nešto vezano za starinu. U stvari, obični ljudi u unutrašnjosti Rusije počeli su nositi modernu odjeću tek prije nekoliko desetljeća. A ranije ju je svako domaćinstvo samo šilo (ili čak tkalo).
Čuvaši su jako cijenili svoj srebrni nakit koji su generacije godinama prenosile jedne drugima, ali danas ih praktički više nema, a sve stoga što su tokom industrijalizacije i kolektivizacije sela u ranim sovjetskim godinama, a zatim i tokom Drugog svjetskog rata, Čuvaši svoje kovanice dali državi. Sredstva su iskorištena za kupovinu opreme, od traktora do tenkova. Tokom gladnih godina, novčići su se mijenjali za hranu.
Sva je prilika da se ovakvi povijesni ukrasi danas mogu vidjeti još samo u vrlo udaljenim selima u Čuvašiji i u etnografskim muzejima. „Ljudi nam donose svoj obiteljski nakit, jednostavno da ga sačuvamo“, kaže Nadježda.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu