Uz izvjesne ograde Lava Tolstoja zaista možemo nazvati anarhistom. On nije priznavao nikakve autoritete i nije ih se bojao. Veliki pisac otvoreno je govorio o nedostacima ruskih vlasti i crkve. Njegove su pristalice hapšene i protjerivane, njegove knjige i članci zabranjivani ("Kreuzerova sonata", "Kršćanstvo i patriotizam", "U čemu je moja vjera?" i drugi).
Ali samog se pisca nitko nije usuđivao dirati. Tek je krajem života isključen iz crkve, ali i to nekako polovično, jer anatema nije službeno proglašena. Imao je on, istina, utjecajne zaštitnike: piščeva teta Aleksandra, na primjer, bila je dvorska dama carice Marije Fjodorovne, žene Aleksandra III.
Tijekom svog dugog života Tolstoj je više puta na različiti način tumačio probleme ljudske vlasti, državnosti, i njihov odnos s moralnošću. Osuđivao je svako nasilje i jedan od osnovnih postulata njegove pozne filozofije bilo je "neprotivljenje zlu nasiljem". U tom smislu bio je blizak istočnjačkim misliocima i taoizmu. Ovaj njegov princip pritom je inspirirao, na primjer, Mahatmu Gandhija, s kojim se Tolstoj dopisivao. Upravo od Tolstoja, prema Gandhijevim riječima, on je preuzeo "satjagrahu" – nenasilnu građansku neposlušnost, "pasivan otpor".
Tolstoj je imao loše mišljenje o ruskim vlastima, ali ni zapadne države nije vidio u pozitivnijem svetlu. Čitava povijest Europe po Tolstoju je bila povijest glupih i razvratnih vladara "koji su ubijali, dovodili do siromaštva i prije svega moralno upropaštavali svoj narod". Ma tko da se nađe na prijestolju, uvijek se ponavlja ista stvar: smrt i nasilje nad ljudima. I to se događa čak i u svim "prividno slobodnim ustavnim državama i republikama".
Ako bi vladari bili dobri i visokomoralni ljudi, moglo bi se opravdati podčinjavanje čitavog naroda njima. Međutim, po Tolstojevom mišljenju, uvijek vladaju upravo "najgori, ništavni, surovi i nemoralni, a prije svega, lažljivi ljudi". Kao da su sve te osobine neophodni preduvjeti vlasti.
U članku "Jedno je samo potrebno. O državnoj vlasti" Tolstoj na isti nivo postavlja i "razvratnika Henrika VIII." i "zlotvora Cromwella" i "licemjera Karla I."... Vrlo grubo pisac se obračunava i s ruskim carevima, nazivajući Ivana Groznog "duševnim bolesnikom", Katarinu II. "Nijemicom nesavjesno-razvratnog ponašanja", dok je Nikolaj II. za njega, na primjer, "maloumni husarski oficir".
Čitavu povijest europskih kršćanskih naroda od vremena protestantske reformacije Tolstoj doživljava kao "neprekidni niz najužasnijih, besmisleno-surovih zločina, koje su vršili vladajući ljudi protiv svojih i tuđih naroda i jedni protiv drugih".
Državu Tolstoj vidi kao pljačkaša koji čovjeku rođenom na njegovoj zemlji oduzima pravo da tu zemlju koristi. Čovjeka prisiljava da plaća čak i za pravo da se nalazi na zemlji, pa ovaj svojim radom i novcem mora plaćati danak za sam život. Takvu pljačku država brani kao svoje sveto pravo.
Nasilje se na djetetu provodi od samog rođenja, kada se ono krsti u općeprihvaćenoj religiji ili šalje u školu u kojoj uči da je vlast njegove zemlje najbolja, bilo da se radi o "vlasti ruskog cara ili turskog sultana, ili o engleskoj vlasti s njihovim Chamberlainom i kolonijalnom politikom, ili, pak, vlasti Sjevernoameričkih Država s njihovim monopolima i imperijalizmom."
Tako Tolstoj zaključuje: "Djelatnost svake vlasti je niz zločina."
Čovjek koji se u životu rukovodi idealima razuma i dobra trebao bi logično odustati od svakog nasilja i prestati ga podržavati. Ali ljudi samo mijenjaju formu nasilja. "Kao što čovejk koji nosi beskoristan teret, <...> prebacuje ovaj teret s leđa na ramena, s ramena na bedra i opet na leđa, ne uspijevajući se dosjetiti da treba učiniti samo jednu stvar - zbaciti ga sa sebe."
Tako Tolstoj smatra da svaki oblik državnosti treba jednostavno nestati. Ali na koji će se način onda održavati red? Pisac je izlaz vidio u religiji, u moralnim vrijednostima, vjeri (bilo u Krista, bilo u Budu) i čovjekoljublju. Po njegovom mišljenju, ako čovjek bude moralan, onda neće morati primjenjivati nasilje, koje svaki državni sustav obično provodi.
"Kada su primili kršćanstvo, europski narodi prešli su s nižeg stupnja na viši, također su na viši stupanj razvoja prešli Arapi i Turci, kada su postali muhamedanci, a narodi Azije kada su primili budizam, konfucijanizam ili taoizam", piše on.
Pritom Tolstoj shvaća da je to u današnje doba nemoguće i objašnjava zbog čega. On razlog vidi u tome što je među narodima kršćanskog svijeta religija oslabila, "ako ne i potpuno nestala", a upravo je ona glavna pokretačka snaga naroda.
Osim toga, suvremena kršćanska vjera Tolstoju se čini prividnom. Tijekom više od tisuću godina ona je u sebe primila različite "besmislice" i više nije pružala nikakvu bazu za djelovanje "osim slijepe vjere i poslušnosti onim licima koja sebe nazivaju crkvom". Suvremena institucija crkve zauzima ono mjesto koje bi trebaa zauzeti istinska religija, ona religija koja bi ljudima pružila objašnjenje smisla života.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
