Fjodor Šaljapin: 4 činjenice o najpoznatijem ruskom pjevaču
Portret Fjodora Šaljapina, Boris Kustodijev
Ruski muzej1. Seljak u najboljem kazalištu carstva
"I dalje sam u postelji... i čitam... i sjećam se prošlosti: kazališta, gradova, poteškoća i uspjeha. Koliko sam uloga odigrao! I čini se da sve to i nije tako loše. I previše za jednog seljaka...", napisao je Šaljapin u jednom pismu uoči svoje smrti 1938. godine.
Šaljapin nije bio samo veliki pjevač, nego i veliki glumac.
Savez fotografskih umjetnika Rusije/russiainphoto.ruŠaljapin je bio čovjek iz naroda, a to je bila važna činjenica u Carskoj Rusiji. I pored toga što nije imao plemićki rodoslov, postao je nevjerojatno popularan. Njegov jedinstveni zvučni bas odjekivao je u najboljim operama Rusije, a car ga je imenovao "solistom Njegovog Veličanstva". Nakon revolucije 1917. godine postao je umjetnički rukovoditelj Marijinskog teatra u Petrogradu, inače jednog od najpoznatijih u zemlji.
Njegov glas visoko je cijenjen i na Zapadu, gdje je debitirao u milanskoj Scali 1901. godine i taj je nastup bio prava senzacija. Kažu da je Šaljapinov nastup bio jedna od najvećih znamenitosti prvih Ruskih sezona koje je Sergej Djagiljev organizirao u Parizu, kada je Europa zapravo "otkrila" rusku umjetnost. Ogromnog rasta i snažnog glasa, Šaljapin je u očima mnogih stranaca doživljen kao simbol Rusije.
Ključ Šaljapinovog uspjeha krio se u tome što on nije bio samo veliki solist, nego i veliki glumac. Ostavljao je dubok dojam na publiku svojim izvođačkim temperamentom dok je pjevao svoje najbolje tragične uloge poput Mefista, Don Quijotea i Borisa Godunova.
2. Od očaja do trijumfa
Šaljapin je kao dječak s devet godina počeo pjevati u crkvenom zboru, a za operu se zainteresirao u svojoj 13. godini, kada je prvi put vidio i čuo opernu predstavu u provincijskom kazalištu. Kasnije je postao izvođač u gostujućoj trupi i često se selio. Ali često je ostajao i bez prebijene pare i razmišljao je o samoubojstvu.
Šaljapin je stekao fantastičnu popularnost iako nije imao prestižan rodoslov.
Maxim Dmitriev/WikipediaNjegov munjeviti uspon počeo je kada je pozvan u Rusku privatnu operu poznatog pokrovitelja umetnosti Save Mamontova. Njegova slva je od kraja 1890-ih neprekidno rasla i ubrzo je postao prava zvezda. Međutim, nikada nije zaboravio svoje teške dane na početku karijere i kasnije je pominjao da mu je majka umrla od gladi.
3. Prezir liberalne inteligencije
Kada je postao poznat, odao se hedonizmu. Važio je za "čovjeka iz naroda", koji nije bio samo operni pjevač, nego je pjevao i narodne pjesme, na primjer "Niz Pitersku" i "Dubinuška". Jedan od njegovih najboljih prijatelja bio je Maksim Gorki, poznati pisac i simpatizer radikalne ljevice i njihovog ideala služenju radnom narodu. I Šaljapin je podržavao ideju revolucije i raspoloženje koje je bilo vrlo rasprostranjeno u ono vrijeme. Pa ipak, nije bio omiljen u mnogim obrazovanim krugovima ruskog društva.
Fjodor Šaljapin u ulozi Borisa Godunova
Global Look PressTijekom predstave u Marijinskom teatru 1911. godine, kojoj je prisustvovao i car Nikolaj II., gledatelji su zamolili Šaljapina da otpjeva državnu himnu. On im je ispunio želju, kleknuo je na jedno koljeno i otpjevao himnu. Istog je dana dobio titulu od cara.
Zbog tog je postupka izbio veliki skandal u javnosti. Mnoge javne ličnosti zasule su ga uvredama. Mnogi građani Rusije doživljavali su cara kao reakcionarnu ličnost, tako da je Šaljapin godinama morao "ispirati" svoju reputaciju.
4. Teška odluka o napuštanju Rusije
Šaljapin je bio naviknut na lagodan život, tako da mu je vrlo teško pala revolucija 1917. godine i period Građanskog rata koji je uslijedio. Ponekad su mu nastupi plaćani krumpirom. Imao je jedanaestoro djece, pa se brinuo i za njih.
Nova socijalistička vlast imala je dvojak stav prema Šaljapinu. S jedne strane, on je prvi dobio status narodnog umjetnika Sovjetske Republike, a s druge je tretiran kao "buržujski element". Imovina mu je konfiscirana, a u stanu mu je izvršen pretres. Tako je počeo razmišljati o emigraciji. Kasnije je priznao da je to bila teška odluka: "I tada mi se činilo da bi to bila pogrešna odluka, prije svega pred samim sobom: ’Htio si Revoluciju, nosio si crvenu traku i jeo kašu s revolucionarima’, rekao sam tada tebi. A kad je kaša pojedena, odlučio si otići. To nije dobro."
Šaljapin kleše vlastitu bistu
Karl Fischer/WikipediaŠaljapin je 1921. godine dobio dozvolu da napusti Rusiju. Otputovao je u SAD, ali se na kraju skrasio u Francuskoj. Nije, međutim, imao predodžbu o tome da se neće vratiti u Rusiju. Ali dogodio se incident nakon kojeg povratak više nije bio moguć. Naime, 1927. godine čuveni je pjevač odlučio pomoći djeci ruskih emigranata u Francuskoj, koji su uglavnom pripadali bijelom pokretu i samim tim bili politički protivnici boljševika. Sovjetski tisak i pojedini predstavnici crvene inteligencije predstavili su to kao Šaljapinovu otvorenu podršku zakletih neprijatelja Sovjetske Rusije. Oduzeto mu je zvanje narodnog umjetnika i sovjetsko državljanstvo. Kažu da je Šaljapin zaplakao kada mu je sovjetski veleposlanik priopćio tu odluku.
Šaljapinov pogreb
MAMM/MDF/russiainphoto.ruI pored svega, Šaljapin je do kraja svoga života bio vrlo popularan. Od 1921. godine osam je sezona pjevao u Metropolitan operi, uživajući podršku publike i priznanje kritičara. Ponovo se okušao i na filmu (nakon uloge u ruskom filmu "Ivan Grozni"), u holivudskom "Don Quixoteu". Sovjetska titula vraćena mu je tek 1991. godine, a prah mu je vraćen u Rusiju 1984. godine.
- Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
- Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
- Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu