1960-ih
MAMM/MDF/Russia in photoTo je obiteljski milje koji je heklala baka ili mama. Snježnobijele čipkaste "salvetice" služile su za ukras na jastucima spakiranim jedan na drugi, na komodama, stolićima za dnevnu sobu, televizorima i raznim drugim praznim površinama.
Ručni radovi i inače su bili popularan hobi u Sovjetskom Savezu, a ovo je bio samo jedan način njihove praktične primjene. Milje na televizoru bio je praktičan i u tom smislu što je, kako se smatralo, tabletić štitio skupocjenu stvar od prašine, a ujedno je štitio ekran od direktnih sunčevih zraka za koje se vjerovalo da štetno utječu na tehniku i da monitor s katodnom cijevi na suncu može "izgorjeti".
Proizvodi Lenjingradske tvornice porculana iz zbirke Državnog muzeja keramike i "Imanja Kuskovo 18. stoljeća", 1969.
Aleksej Buškin/SputnikPorculan je u SSSR-u bio vrlo popularan, pa su se od njega često pravljeli i ukrasi. Porculanske balerine, seljančice s ovčicama, zvjerčice, biste političara ili sovjetska klasika – sve je to bilo simbol blagostanja i izobilja u obliku sedam malih slonova. Svaka je obitelj imala te simpatične stvarčice od porculana.
Ruski porculan stekao je slavu još u Carskoj Rusiji. Od sredine 18. stoljeća postao je poznat u svijetu, i cijenjen je isto kao kineski i europski porculan. Kada su komunisti došli na vlast, nacionalizirali su carska poduzeća i ubrzo ponudili svijetu nove, proleterske figure.
Razmjeri "porculanske groznice" mogu se sagledati po broju poduzeća u kojima se pravio. U cijeloj ih je zemlji bilo preko tri stotine. I gotovo svaki proizvođač imao je vlastiti stil i historijat. Stoga nije ni čudo što su građani u SSSR-u doživljavali porculanske figure kao uobičajeni svakodnevni ukras.
Vladimir Ivanec s majkom Fainom Aleksejevnom
Vladimir Ivanec/Arhiv Natalije Beregove/Russia in photoStrast Sovjeta prema masivnim tepisima s ornamentom koje su držali na podu i na zidovima odavno je postala općepoznati mim. Ali za čovjeka koji je živio u sovjetsko doba to je bilo nešto što se jednostavno mora imati. Bez takvog tepiha stan ili kuća tretirali su se kao neuseljivi (bez šale, teško je zamisliti sovjetski stan bez ijednog tepiha).
Tepisi jarkih boja razbijali su monotoniju u sovjetskim panelnim zgradama, a ujedno su vršili i druge važne funkcije, tj. služili su kao zvučna i toplinska izolacija poda i hladnih betonskih zidova.
Obitelji s prosječnim financijskim mogućnostima kupovale su strojno rađene tepihe, a oni koji su si mogli priuštiti ručni rad često su po tepih odlazili u Turkmeniju, Azerbajdžan ili Armeniju. Takav se tepih tretirao kao dobra investicija i prelazio je potomcima u nasljedstvo.
Pribor za jelo od alpaka srebra (monel metala) iz SSSR-a
avito.ruSovjeti su smatrali da prestižni pribor za jelo mnogo toga govori o statusu njegovog vlasnika. Naravno, nije bilo dovoljno novca za pravo srebro, ali je monel metal bio dovoljno sjajan i elegantan. Ta legura bakra i nikla mnogima se svidjela. Od nje su se pravili predmeti "kao na dvoru". Često su to bile kopije carskog pribora za jelo.
Alpaka srebro imalo je samo jednu manu – brzo bi potamnjelo, tako da se pribir često morao čistiti.
Radnica na promociji lustera "Kaskada" od polistirena, 1978., Baku, Azerbajdžanska SSR
N. Ignjatjev/TASSSmatralo se da je kristalni luster idealan u svakom prostoru (čak i u jednosobnom stanu). I naravno, svi su ga htjeli imati. Ljudi su bili spremni žrtvovati čitavo bogatstvo radi ogromnog češkog "ljepotana" s kristalnim privjescima. Mnogi su ga donosili sa službenog puta, ponekad i s namjerom da ga preprodaju.
Tako skupocjen ukras nije bio za svakoga, ali potražnja nije opadala, te je stoga sovjetska industrija počela praviti kaskadne lustere za obične građane, ali ne od kristala, nego od prozirne plastike. Tako su se pojavili vrlo popularni lusteri "Kaskad". Oni su služili kao simboličan dokaz da narod ne živi ništa lošije od kraljeva i careva.
Inspektorica Ljudmila Lukjanova ocjenjuje proizvode, 1981., Salavat, SSSR
Viktor Vonog/TASSTeška vaza s debelim izbrušenim zidovima uvijek je bila uglačana do sjaja i obavezno se držala u vitrini iza stakla. Kristalna vaza spadala je među najpopularnije ukrase interijera u SSSR-u.
Masivne vaze poklanjale su se u posebnim prilikama – za svadbu, u čast nekog važnog jubileja ili povodom odlaska u mirovinu. Manji primjerci, ali obavezno s raskošnim brušenim ornamentom, bili su pravo rješenje za rođendanski poklon učiteljici "od zahvalnih roditelja" ili šefu "od zaposlenika".
Uvježbavanja pjesme uz pratnju bandure, 1960.
G. Sažnjev/TASSGobleni su "osvojili" sovjetske stanove nakon Drugog svjetskog rata. U početku su to bili trofejni njemački primjerci, no ubrzo je po ugledu na njih počela i domaća proizvodnja.
Neobično je što su se i pored mnoštva mogućih scena uvijek pravile jedne te iste, i to prilično primitivne. Najpopularniji su bili jeleni u šumi ili medvjedi u borovoj šumi (po slici Ivana Šiškina). Česta je bila i slika "Napad vukova" Nikolaja Sverčkova, slikara ratnih scena iz 19. stoljeća, kao i "Tri viteza" Viktora Vasnjecova.
Hostel za mlade radnike Čeljabinske tvornice traktora
Državni povijesni muzej Južnog Urala/Russia in photoSovjetski građanin dobro je poznavao rusko slikarstvo i mogao je "kao iz topa" reći tko je naslikao "Raž", "Djevojku s breskvama" ili "Jahačicu" – sve zahvaljujući činjenici da je dobar ukus podrazumijevao posjedovanje reprodukcije neke slike iz Tretjakovske galerije. Te su reprodukcije čak i tiskane u mnogim časopisima, od "Radnice" do "Mladog slikara".
Najrasprostranjenije reprodukcije bile su Šiškinovo "Jutro u borovoj šumi", Serovljeva "Djevojka s breskvama" i "Nepoznata dama" Ivana Kramskog.
Njemački servis "Madonna"
avito.ruSvaka žena u SSSR-u sanjala je o njemačkom porculanskom servisu "Madonna". Za razliku od sovjetskog porculana, ovaj je bio specifičan po tome što je imao ukrasnu sliku u stilu baroka i pozlatu po obodima. Naziv servisa je, doduše, tipično narodski, jer nigdje nije bila prikazana "Madonna". Najčešće su bile zastupljene mitološke scene.
Bilo je tu raznih servisa – za ručanje, za kavu, za čaj, ali oni najčešće nisu služili svrsi, nego su kao ukras stajali u vitrini iza stakla. Posebno su bili popularni tijekom 1970-ih, kada se u Istočnoj Njemačkoj shvatilo da postoji velika potražnja, pa je pokrenuta proizvodnja u velikim tiražama.
Sklapanje zidnog sata "Kukavica" tvornice satova u Serdobsku, 1973.
Sikorski/SputnikSSSR je imao vlastitu verziju zidnog sata s kukavicom. Takve je satove pravila tvornica "Majak". Mehanička ura otkucavala je vrijeme na svaki sat tako što je iz kućice izlazila ptičica i izdavala karakterističan zvuk. Takvi satovi bili su deficitarna roba, kao i svi ostali ukrasi. Zbog toga je za njima uvijek bila velika jagma, kako u zemlji, tako i izvan njenih granica. Svake se godine pravilo preko milijun satova za izvoz u 44 zemlje širom svijeta.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu