Kako je punč postao „žonka“, omiljeno piće ruskih husara i pisaca

Recept su u Rusiju donijeli časnici ruske vojske poslije ratova protiv Napoleona. Po sastavu i tehnologiji pripreme napitak je sličan običnom punču, ali se pod utjecajem husara promijenio i dobio novo ime, mada je zadržao jačinu i „efekt dobrog raspoloženja“.

Ruski punč

Dočasnici carske garde Husarskog puka, 1838. Fond Muzeja vojne povijesti, topništva, inženjerije i veze, Sankt-Peterburg / Public Domain

Fond Muzeja vojne povijesti, topništva, inženjerije i veze, Sankt-Peterburg / Javno vlasništvo

„Žonka“ je neka vrsta punča. Francuski povjesničar Grimaud de la Reyniere, 1803. godine u svojoj knjizi „Gurmanski almanah“ ovako opisuje njegovo djelovanje: „Punč stvara veselost, zagrijava maštu i skoro nikada ne opija“. Posljednja tvrdnja se može opovrgnuti, što je u Rusiji i učinjeno.

Kadar iz filma „Husarska balada“, redatelj Eldar Rjazanov, 1962. Mosfiljm

U rukama ruskih časnika recept je izmijenjen, tako da fraza „skoro nikada ne opija“ više ne važi. Husari su se potrudili da i sama priprema napitka bude vrlo efektna: punili su vinom ogromno vjedro i preko njega stavljali dvije ukrštene sablje, a na njih „glavu šećera“ (tj. šećer u obliku konusne vekne) i polijevali je rumom. Zatim bi „glavu“ potpalili i uprženi šećer bi se slijevao u vino, poslije čega su ga gasili šampanjcem. Zbog tog „požara“ napitak je i dobio naziv „žonka“ (rus. „žžёnka“ od glagola „žeč“ – paliti).

Recept se, međutim, mogao mijenjati. Ponekad bi rum zamijenili konjakom, koristilo se i crno i bijelo vino, dodavalo se i voće. U terenskim uvjetima, „žonka“ je pripremana od onoga što se nađe pri ruci, uglavnom da bi se borci zimi ugrijali i dodatno ohrabrili pred bitku. Ali je zato u mirnodopskim uvjetima priprema napitka pretvorena u pravi ritual.

Kadar iz filma „Husarska balada“, redatelj Eldar Rjazanov, 1962. Mosfiljm

Bivši husar, grof Osten-Saken, prisjećao se časničkih običaja: „Terevenka je proticala u vojničkoj atmosferi: na podu tepih, a u sredini prostorije stoji nekakva posuda i u njoj gori šećer u rumu, kao logorska vatra na ognjištu. Svi sjede u krug u nekoliko redova s pištoljima u rukama, s tim što su im upaljači zalijepljeni pečatnim voskom. Kada se šećer rastopi, u posudu se natoči šampanjac, pištolji se napune gotovom ’žonkom’ i počinje pijanka“.

Kadar iz filma „Husarska balada“, redatelj Eldar Rjazanov, 1962. Mosfiljm

Za „žonku“ se govorilo da je „husarska“ zato što su u husarskim pukovima služili nasljednici bogatih i uglednih obitelji, svojevrsna „zlatna mladež“ 19. stoljeća. Rijetko tko si je mogao priuštiti tako skupu razonodu, a husari su mogli, jer je časnička zarada iznosila oko 395 rubalja godišnje i od tog novca su mogli plaćati stan, održavati konja, kupuovati skupe uniforme i hranu. Najjeftiniji šampanjac je koštao 2 rublje, a najjeftinije francusko vino 50 kopjejki. Pud (oko 16 kg) šećera koštao je oko 40 rubalja. Kad se sve to sabere, ispada da je piće bilo vrlo skupo, a ako se uzme u obzir način života husara i to da su oni u društvu tretirani kao opasni dečki i zavodnici, može se samo zamisliti koliko su godišnje trošili na takve zabave.

Napitak mladih književnika

Ivan Petrovič Lipandi

Javno vlasništvo

Skupo žestoko piće se iz husarskih pukova proširilo i na književničke i studentske krugove. Aleksandar Puškin je bio veliki ljubitelj „žonke“. Piščev prijatelj, Ivan Liprandi zabilježio je u memoarima sljedeći slučaj: u društvu prijatelja su Puškin i pukovnici Orlov i Aleksejev otišli u sobu za bilijar da tamo popiju malo „žonke“. Popili su tri posude, što je, kako se i moglo očekivati, djelovalo na pisca. „Puškin se oraspoložio i počeo prilaziti bilijarskom stolu i ometati igru. Orlov mu reče da je kao školarac, a Aleksejev dodade da školarce treba naučiti pameti... Puškin se otrgnu od mene i pomiješa im kugle, a ne ostade im dužan ni na riječima. Završilo se tako što ih je obojicu izazvao na dvoboj, a mene pozvao kao sekundanta“. Zahvaljujući Liprandijevom posredovanju slučaj je zataškan: Orlov i Aleksejev su se ispričali Puškinu, pa je dvoboj otkazan.

Mihail Ljermontov je naučio praviti ovo piće još kao ročnik vojne škole i s ljubavlju je pisao o „žonki“, a Nikolaj Gogolj je osobno pripremao „žonku“ za svoje goste. „Žonka“ je ostala popularna tokom cijelog 19. stoljeća. U knjizi „Prošlost i misli“, objavljenoj 1870. godine, Aleksandar Hercen se prisjećao kako je na rođendanu svog prijatelja popio „koju više“: „Sutradan se probudih s glavoboljom i mučninom. I shvatih da je to od ’žonke’, od onog bućkuriša! Čvrsto odlučih da ubuduće ’žonku’ više nikada neću piti. To je otrov“.

Grupa časnika Husarskog puka, 1900-ih.

Javno vlasništvo

Pred kraj 19. stoljeća popularnost „žonke“ je počela jenjavati: moda je prošla, a i sastav časničkih pukova se uvelike promijenio – već je rijetko tko mogao priuštiti tako skupo zadovoljstvo. U 20. stoljeću „žonka“ je korištena samo u svečanosti primanja novaka u husarske redove, a poslije Prvog svjetskog rata ovo piće je u potpunosti zaboravljeno.