Kako je u „davna, pradavna vremena“ ruskom narodu objašnjavan svijet oko nas?

Slavenska paganska mitologija imala je vlastito tumačenje važnih kozmičkih i antropoloških pojava i vlastite odgovore na pitanja kako je nastao svijet, kako nastaju razni prirodni fenomeni, kako i zašto se na svijetu pojavio čovek i zašto je baš takav kakav je. Slavenska mitologija je imala najviše sličnosti sa skandinavskom i staroindijskom mitologijom.

U Staroj Rusiji je svatko od djetinjstva naučen da je Perun glavni bog, i da je on gromovnik i pokrovitelj kneževe družine. S jedne strane, on donosi kišu, a kiša čini zemlju plodnom, a s druge, on može munjom spaliti stablo.

Knez Oleg s družinom polaže zakletvu pred bogom Perunom 907. godine. Minijatura iz Radzivilovskog ljetopisa, kraj 15. stoljeća.

Javno vlasništvo

Perun boravi na nebu i oduvijek je u stalnom sukobu s Velesom koji obitava na zemlji i odgovoran je za poljoprivredu i stoku u seoskom domaćinstvu. Osim toga, Veles je pokrovitelj trgovine i financijskih transakcija. U pojedinim krugovima je uvriježeno vjerovanje da je poslije primanja kršćanstva Velesovu „funkciju“ preuzeo Sveti Nikola i da je upravo zbog toga on postao jedan od najomiljenijih svetaca u Staroj Rusiji, gdje su ga ljudi doživljavali kao „svog čovjeka“. Postoje mnoge tipično ruske varijacije ikone Svetog Nikole. Mnogi i ne znaju da je on ranokršćanski svetac iz bizantskog razdoblja.

Žensko božanstvo Mokoš, ruski vez, Sjever.

Vladimir Lobačov/Javno vlasništvo

Ljudi koji se bave rekonstrukcijom staroruskog panteona na osnovu krajnje oskudnih (a ponekad i nepostojećih) izvora tvrde da se u ta davna-pradavna vremena bog sunca zvao Horus, a Daždbog je bio „zadužen“ za plodnost, dok je Stribog upravljao vjetrom i zrakom. Spominje se i boginja Mokoš. U „zoni njene odgovornosti“ je bilo žensko načelo. Mokoš je, navodno, bila pokroviteljica (i omiljena boginja) žena, posebno majki. Ona je ujedno bila i pokroviteljica tkanja i drugih zanata, i uopće svakog blagostanja.

Kršćanstvo i novi pogled na svijet

Rusija je primila kršćanstvo krajem 10. stoljeća. U početku, dok se nisu pojavile crkvene knjige na slavenskom jeziku, svećenici su na bogosluženjima prepričavali sadržaj grčkih knjiga, tako da običnom puku puno toga još uvijek nije bilo jasno.

Knez Igor polaže zakletvu pred Perunovim kipom, a kršćani pred Hramom Svetog Ilije. Minijatura iz Radzivilovskog ljetopisa, kraj 15. stoljeća.

Javno vlasništvo

Ljudima su i dalje bili potrebni odgovori na najvažnija pitanja života i smrti, kao i objašnjenja različitih prirodnih pojava, s obzirom da je „djelovanje“ paganskih božanstava odbačeno. Običnom čovjeku nije bilo dovoljno reći da je takva volja Božja, često su bili potrebni očigledniji primjeri „funkcioniranja“ različitih pojava na Zemlji.

Osim toga, sve do 17. stoljeća Rusija se širila na istok i pridobijala nove teritorije na Uralu i u Sibiru, gdje je autohtono stanovništvo još uvijek imalo paganska vjerovanja, pa su se ona odražavala i na predstave o svijetu i čovjeku. U Rusiji još uvijek postoji veliki broj praznovjerja vezanih za prirodne pojave i nečiste sile. Običan narod je mnoge pravoslavne praznike protumačio u duhu paganskih običaja (npr., Maslenicu uoči Velikog posta).

Pojavile su se i usmene predaje u kojima su nova kršćanska shvaćanja pomiješana sa starim i dobro poznatim mitološkim i folklornim motivima. Poznata je takozvana „Dubinska knjiga“ („Glubinnaja kniga“) u kojoj su zapisani odgovori na pojedina pitanja. Ona je poznatija pod nazivom „Golubija knjiga“ („Golubinaja kniga“), pa se i ta varijacija naziva objašnjava tako da sve bude pomiješano s kršćanstvom, jer je golub simbol Svetoga Duha.

Zabranjena knjiga s odgovorima na „ključna pitanja“

„Golubija knjiga“ je u suštini apokrif, a za čitanje sličnih tekstova čovjek je mogao biti okarakteriziran kao heretik i kao takav je mogao biti čak i kažnjen. Upravo to se dogodilo sa svetim Avramijem Smolenskim, koji je živio krajem 12. i početkom 13. stoljeća. Njega su crkveni oci protjerali iz manastira i javno osudili zato što je čitao apokrife i držao neke pretjerano „veleumne“ propovijedi, na koje se okupljalo mnoštvo naroda, a pisao je i knjige. Poznato je, npr., da je on autor „Slova o nebeskim silama... i izlasku duše iz tijela“, gdje se razmatraju važne duhovne teme.

Rerih, „Golubija knjiga“, 1922.

Javno vlasništvo

Nije poznato kada se točno pojavila „Golubija knjiga“. Prvi pronađeni rukopisi datiraju iz 17. stoljeća, ali znanstvenici smatraju da je tekst nastao ranije, možda krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Knjiga je napisana u stihu koji podsjeća na stih ruskog junačkog epa.

Tekst je podeljen na tri dijela. U prvom je opisano porijeklo same knjige. Ona je, navodno, pala s neba, oko nje se okupilo mnoštvo naroda „i svi se bojahu da joj priđu“. Knjiga se, međutim, sama otvori kada joj priđe mudri car David Jevsejevič (po svemu sudeći, biblijski car David). I on zatim pripovijeda narodu da je knjigu napisao sam Krist, a čitao ju je prorok Izaija.

U drugom dijelu ljudi iz naroda mole Davida da pronađe u knjizi odgovore na pitanja koja ih zanimaju, a vezana su „za naše sveto-rusko žiće“. Drugim riječima, da objasni kako su nastale određene pojave – sunce, kiša, oblaci, zvijezde, noć, itd. Osim toga, ima i duhovnih pitanja, npr. otkud čovjeku „um-razum“ i razne pomisli. Posebno je izdvojeno pitanje o porijeklu careva, knezova, boljara i pravoslavnih kršćana.

Nikolaj Rerih. Knjiga Golubija (Spomen o četiri kralja). 1911.

Javno vlasništvo

David pripovijeda da je Sunce nastalo od lica Božjeg, vjetar od Svetoga Duha, kiša od suza Kristovih, a misli ljudske od oblaka nebeskih. Knjiga piše da je „Bijeli car“ (tj. ruski car) glavni među carevima i on štiti vjeru kršćansku i dom Bogorodičin (tj. Rusiju), dok je Sveta zemlja Rusija majka svim zemljama. Priča se tu i o Jeruzalemu i o tome kako je Krist razapet, ali se ujedno spominju i fantastične pojave poput „ribe-kita“, „stratim-ptice“ i „indrik-zvijeri“.

Treći dio pripovijeda o Davidovom snu u kojem se vodila borba između Pravde i Krivde. Pravda je odnijela pobjedu i otišla na nebesa kod Krista, a Krivda se razmilila po zemlji i od nje potječu svi problemi i „pogrešni“ ljudi. Ovako David lakonski objašnjava suštinu vjere: „Tko ne živi Krivdom,/Taj se privoljeo uz Gospoda“.

Javno vlasništvo

David prepričava i biblijski tekst o stvaranju svijeta, ali vrlo kratko i vrlo proizvoljno i spominje kako je „ljuta guja“ prevarila Evu.

Može se reći da je „Golubija knjiga“ odraz svijesti i „filozofije“ pojedinih slojeva ruskog naroda poslije primanja kršćanstva. U njoj se, npr., spominje „sveta Rusija“, što je odjek šireg narodnog shvaćanja, odraženog, recimo i u legendarnoj frazi „Mi smo Rusi, s nama je Bog“ koja se pripisuje vojskovođi Aleksandru Suvorovu i doživljava se kao neka vrsta nacionalne ideje.

Sadržaj „Golubije knjige“ je usmeno prenošen s koljena na koljeno. Pjesnik Nikolaj Zabolocki je 1937. godine napisao da su mu stihovi pod nazivom „Golubija knjiga“ poznati od djetinjstva kao „poluzaboravljena priča naših djedova“, te da je u toj „tajnovitoj knjizi“ napisana „sva tajnovita istina zemaljska“.