Stručnjak za mrtvu prirodu i član Carske akademije umjetnosti Ivan Hrucki nije odstupao od slikarskih tradicija starih europskih majstora. Po tehnici i stilu bio je vrlo blizak s nizozemskom mrtvom prirodom 18. stoljeća.
Umjetnik je ovoj slici dao naslov "Gost u zao čas". Sav se smisao krije u sitnom detalju, a to je vrlo oskudan i stidljivo prikriven doručak u vidu komada crnog kruha. To je u velikom neskladu s aristokratskim "imidžem" koji mladić tako uporno želi istaknuti.
Na gozbi povodom svadbe i ujedinjenja dva boljarska roda, što je za starorusku elitu bio krajnje važan događaj, pred goste se iznosi pečeni labud – simbol plodnosti i tradicionalna poslastica na boljarskim svadbama.
U periodu potrage za vlastitim stvaralačkim izrazom avangardista Maljevič se oprobao u francuskom stilu "cloisonné", u kojem se velike mrlje boja zatvaraju crnim masnim linijama.
Serebrjakova je jedna od malobrojnih žena u ruskom slikarstvu. Slikala je dirljive portrete svoje djece. Na jednom takvom platnu prikazan je obiteljski doručak. Umjetnica je pripadala dinastiji kreativnih boema, pa je u njezinoj kući očuvan i europski način prehrane – ujutro lagani doručak, a u podne još jedan, obilniji.
Kao strastveni ribolovac Korovin se u više navrata okretao temi "ribarske mrtve prirode" u omiljenom impresionističkom maniru. Ovo platno po strukturi boja spada u takozvane Korovinove noćne mrtve prirode.
Dolaskom boljševika na vlast ukinut je trgovački stalež, tako da je samo u sjećanju ostala predodžba o Rusiji kakvu je zabilježio Kustodijev u vidu "izdašne" dame s moćnim i drevnim rodoslovom u ambijentu koji krase samovar, lijepi servisi i ukusna hrana. Tih godina slikar je živio u siromaštvu i jedva se kretao uslijed teške bolesti, a njegova pisana riječ u suprotnosti je sa sadržajem njegovih slika: "Mi ovdje živimo prilično loše, hladno nam je i gladni smo, svi unaokolo samo pričaju o hrani i kruhu..."
"Cijelo ljeto smo jako gladovali, osjeća se čovjek kao marvinče, samo se o jelu razmišljalo", napisao je slikar u studenom 1918. godine. Gotovo u isto vrijeme slikao je i mrtvu prirodu koja na najbolji mogući način dočarava jelovnik običnih ljudi na samom početku sovjetskog perioda: sasušena haringa, komad starog kruha i nekoliko krumpira.
Tijekom 1930-ih u mrtvu se prirodu vraća živopisni iluzionizam. Dok uslijed masovne gladi umiru milijuni ljudi u Ukrajini, na Kubanju, u Povolžju i Kazahstanu, oficiozna mrtva priroda prikazuje pravu prehrambenu "utopiju": klasje od tijesta, peciva svih vrsta i oblika koja uzbuđuju maštu. Mnogi su zaista mogli samo maštati o tome."
Šterenbergove asketske mrtve prirode bile su daleko bliže stvarnosti. Njegov sićušni kolač u nesrazmjerno velikom tanjuru nezamislivi je luksuz u godinama poslije revolucije.
Popularni sovjetski ekleri i košarice doživljavani su kao obavezni atribut svakog praznika, pa su ih ljudi pokušavali nabaviti pod svaku cijenu. Janovska prikazuje radnice u slastičarnici s pretrpanim pladnjevima. To je također gastronomska utopija. I kakav kontrast sa Šterenbergovim "Kolačem"!
Pisac Aleksej Tolstoj posjetio je Končalovskog u njegovoj drvenoj kućici. Slikar je prikazao pisca kako sjedi za bogatom ruskom trpezom. Ispred njega je sočni but, vrlo tanki listići crvene ribe, pečene jarebice, hrskavi krastavci, crveni paradajz, jarko žuti sočni limun i različiti napici. Odlična gozba! Tko ne bi pristao u njoj sudjelovati?
"Sovjetske konzerve" su još jedan primjer socrealističke mrtve prirode. Sve su te tegle sa zimnicom, slatkim i konzerve krajem 1930-ih suvremenici doživljavali kao pravi rog izobilja, a onaj tko promatra sliku trebao je steći utisak o velikoj zemlji koja je bogata i sita.
Veliki majstor sovjetskog impresionizma Jurij Pimenov prikazuje tipičan sovjetski doručak iz 1970-ih. Ovo nije baš prosječna kombinacija namirnica za ono doba (malo je luksuzna), ali je prilično vjerodostojna.
Imanje Abramcevo – "mjesto moći" ruskih slikara i rodno mjesto ruske moderna.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
