Kako je jedna Sibirka postala muza Henrija Matissea

Lidija Delektorska rođena je 1910. godine u plemićkoj obitelji intelektualaca u Tomsku, no u ranoj je dobi ostala bez roditelja. Novi su udarac bile ruska revolucija i njezin bijeg u Harbin u Kini. U to je vrijeme Harbin bio sigurno utočište od sovjetskog režima, gdje su se nastanili mnogi ruski emigranti.

U dobi od 20 godina donijela je brzopletu odluku da se ude i ubrzo se preselila u Pariz. Uslijedili su osjećaj nepripadnosti i razvod. Kao izbjeglica bez prava, Lidija nije mogla naći pristojan posao te se okušala u mnogim stvarima: radila je kao filmska statistica, plesačica i model. Dvije godine kasnije, 1932., praktički bez novca, Lidija se našla u Nici...

Portret Lidije Delektorske, objavljen u njezinoj knjizi "Henri Matisse: Contre vents et marées"

Editions Irus et Vincent Hansma, 1996.

Ovo je, ukratko, bio njezin život prije nego što je upoznala Henrija Matissea. Možda bi se ovom portretu moglo dodati još nekoliko detalja. Lidije je uvijek voljela učiti. Dok su joj roditelji bili živi, školovala se kod kuće. Potom je završila školu u Harbinu i upisala parišku Sorbonnu, ali se tamo nije dugo zadržala jer si nije mogla priuštiti školarinu. Jednom riječju, bila je dobro obrazovana mlada žena iz dobre obitelji, što je uvelike odredilo način na koji ju je sudbina zbližila s velikim francuskim umjetnikom.

Ruski znak

Arhiva Henri Matisse

1932. Matisse je radio na novoj verziji svog legendarnog monumentalnog platna "Ples" za bogatog Amerikanca Alberta Barnesa. (Prvu verziju, koju je umjetnik naslikao 1910., naručio je ruski industrijalac i kolekcionar umjetnina Sergej Ščukin, koji je uočio umjetnikov genij koji je Francuska u početku odbacila).

Za veliko je platno bilo potrebno više od jednog para ruku, a Matisse je tada već imao preko 60 godina, pa mu je očajnički trebao pomoćnik. Lidija se javila na njegov oglas za posao. Matisse je kasnije rekao da ju je zaposlio upravo zato što je originalni "Ples" naručio Rus. Vidio je to kao dobar znak za buduću sudbinu novog platna.

Arhiva Henri Matisse

Kad je posao bio gotov, Lidija je dobila plaću i počela pakirati kofere. No u tom se trenutku madam Matisse razboljela i trebala joj je njegovateljica. Obitelj je odlučila zadržati pouzdanu, tihu i kulturnu Ruskinju.

Istina, upravo su se te kvalitete ubrzo obile obitelji Matisse o glavu. Lidija se pokazala ne samo kao dobra njegovateljica, nego i kao izvrsna domaćica i tajnica. Dok je madam Matisse bila bolesna, Lidija je postupno preuzela sve umjetnikove poslove.

Matisse, koji isprva nije obraćao pažnju na djevojku, iznenada ju je počeo gledati sa zanimanjem. Počeo ju je crtati i pozirala mu je za portret, a to se nastavilo sljedećih 20 godina.

Neko je vrijeme u obitelji vladala ta dvojaka situacija, no zabrinutost njegove supruge je rasla. Zatim je 1939. madam Matisse napustila muža i podnijela zahtjev za razvod. Na kraju brakorazvodni postupak nikada nije pokrenut, ali se obitelj raspala. Supružnici su do kraja života živjeli odvojeno.

Lidiju su često pitali o prirodi njezine veze s Matisseom. Nije izbjegavala pitanje, ali nije ni davala izravan odgovor. Očito je da nije dvojila oko jedne stvari: Matisse, njegov talent i njegov rad postali su pravi smisao njezina života.

Lidija mu je 22 godine bila sve. Brinula je o njegovim poslovnim pitanjima i kućanstvu, a kada ga je počela izdavati snaga (umjetnik je patio od astme i artritisa, a kasnijih godina od raka), ohrabrivala ga je i tješila, te zastupala njegove interese kod kolekcionara i trgovaca umjetninama.

Henri Matisse: "Ružičasti akt", 1935.

Baltimore Museum of Art

U ratnim godinama, kada su se sklonili u južni grad Vence, Lidija je pazila da u kući ima dovoljno hrane i da se on ne smrzava na hladnoći. Lidija je prikazana u mnogim umjetnikovim djelima. Stručnjaci broje više od 90 slika, među kojima su "Ružičasti akt" iz 1935., nekoliko "Odaliski" iz 1937. i "Interijer s etruščanskom vazom" iz 1940., kao i personalizirani portreti Lidije koje je izradio tijekom ta dva desetljeća.

Neuzvraćeni darovi

Matisse je stekao naviku da dva puta godišnje svojoj muzi poklanja slike. Kako nije bila rasipnica, Lidija je sav zarađeni novac (umjetnik joj je kao tajnici isplaćivao mjesečnu plaću) trošila na kupnju skica i skulptura od njega.

Arhiva Henri Matisse

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Lidija je kontaktirala sovjetsku diplomatsku misiju u Francuskoj i poslala prvih devet crteža na dar svojoj domovini. Objašnjenje koje je dala bilo je da kao Ruskinja želi da njezini bivši sunarodnjaci upoznaju rad nekoga koga je smatrala najvećim umjetnikom modernog doba.

Lidija je potom zatražila podršku sovjetske ministrice kulture Jekaterine Furceve, a u godinama perestrojke dopisivala se s ravnateljima muzeja i s njima uspostavila osobna prijateljstva. Sveukupno je darovala više od 300 predmeta Ermitažu i Muzeju Puškina. Uvelike su zahvaljujući njoj danas u Rusiji najbolje zbirke Matisseovih djela na svijetu.

Henri Matisse: "Plave oči", 1934.

Baltimore Museum of Art

Zanimljivo je da se ova žena koja je napustila carsku Rusiju kao mlada djevojka htjela vratiti u domovinu, iako je ta domovina sada bila Sovjetski Savez. Unatoč aktivnoj suradnji s muzejima, za života su joj uljudno odbili izdati rusku putovnicu. Vlasti nisu navele konkretan razlog, no lako je pretpostaviti da su bile svjesne Lidijinog plemićkog porijekla i činjenice da je pobjegla iz Rusije u godinama kada je uspostavljena nova sovjetska država.

Ambasadorica kulture

Čak ni ta ukazana nemilost nije umanjila njezinu želju da Rusima govori o Matisseu, a Francuzima o ruskoj kulturi tih godina. Nakon Matisseove smrti 1954., njegova je obitelj otpustila Lidiju. Napustila je Matisseov dom u Nici, gdje su proveli posljednje dvije godine zajedničkog života (danas je u ovoj vili na moru smješten Matisseov muzej), i otišla u Pariz, gdje je sama živjela još gotovo pola stoljeća.

Arhiva Henri Matisse

Lidija je napisala niz monografija posvećenih Matisseu i aktivno sudjelovala u raznim aktivnostima kako bi njegov opus približila široj publici: od brojnih intervjua do organiziranja izložbi i opremanja muzeja. Nije prodavala slike koje joj je ostavio u naslijeđe, nego je uglavnom živjela od honorara koje je zarađivala prevodeći s ruskog na francuski i obrnuto.

Konkretno, provela je mnogo godina prevodeći na francuski djela Konstantina Paustovskog, kojeg je upoznala u Parizu 1950-ih. Zahvaljujući njemu, na kraju je uspjela posjetiti SSSR - kao njegova gošća i na njegov poziv. S pravom je mogla ustvrditi: "Dala sam Francuskoj Paustovskog, a Rusiji Matissea!"

Portret Lidije Delektorske, Henri Matisse, 1947.

Legion Media

Lidija je umrla 1998. godine, u dobi od 87 godina, oduzevši si život. Bez ikakve nade da će ikad biti pokopana u Rusiji u skladu sa svojim posljednjim željama, kupila je sebi mjesto na pariškom groblju i prije smrti postavila nadgrobni spomenik s riječima koje se, po predaji, pripisuju Picassu: "Matisse je sačuvao njezinu ljepotu za vječnost."

Ipak, Lidijina nećakinja ispunila je njezinu želju. Posmrtni ostaci Matisseove muze pokopani su u Pavlovsku kraj Sankt-Peterburga s replikom istog nadgrobnog spomenika.