Kako je ruski kazališni guru Konstantin Stanislavski promijenio svijet glume

B.Brilliantov/Sputnik; Getty Images
Ideje Konstantina Stanislavskog promijenile su lice dramskog kazališta kao što je i Einsteinova teorija relativnosti promijenila poimanje fizike. Stanislavski se upisao u povijest kao najutjecajniji akter suvremenog teatra i središnja pokretačka snaga, uzdrmavši svijet glume i dramskog treninga.

Za visokog, zgodnog i karizmatičnog Konstantina Stanislavskog teatar je bio izvor opipljive radosti i slavlja. Prvenstveno glumac, redatelj i kazalištno umjetnik, posvetio je svoj život Moskovskom umjetničkom akademskom teatru (MHAT), pretvarajući intuitivnu ideju o tome što umjetnost treba biti, u stvarnost. Prepun energije i ideja, Stanislavski je bio brilijantan glumac, koji je volio igrati dvodimenzionalne likove koji doživljavaju velike promjene. U osnovi, kako bi pomogao sebi, Stanislavski je razvio vlastitu dramsku metodu, naširoko poznat kao "sustav Stanislavskog". Slavljen širom svijeta, ovaj sustav postat će osnova onoga što nazivamo "metod" glumom.

Konstantin Stanislavski u predstavi

Sustav, koji je razvijan tokom četiri desetljeća, predstavlja pokušaj razumijevanja kako glumci i glumice, bez obzira što činili na sceni, koliko umorni, prestrašeni ili frustrirani bili, mogu osjetiti kreativnu radost "upravo tu, upravo sada". Sustav, koji je nastao kao apsolutna potreba za spomenutu osobu (i glumca Konstantina Stanislavskog), pokazao se kao izuzetno koristan za širok spektar ljudi, u spektru praktičnih načina u različitim okruženjima širom svijeta. Njegov suštinski sastojak je vjera. Prije svega, prema Stanislavskom, glumac mora potpuno vjerovati u "zadane okolnosti" u kojima se nalazi tokom predstave. Najveći izazov je stoga, naučiti vjerovati. Vjera, fantazija i bogata mašta su tri nosiva stupa sustava (koji je Stanislavski skromno nazivao "Moj takozvani sustav").

Bilo kako bilo, jedno je sigurno: Stanislavski je bio izvanredan učitelj, u čije poznate studente se ubrajaju buduće kazališne legende Jevgenij Vahtangov i Vsjevolod Mejerholjd. Njegove glumačke tehnike i ideje imale su dalekosežan utjecaj i u SAD-u, kroz doprinos Leeja Strasberga (oca takozvane "metodske glume"). Strasberg je iskoristio osnovne smjernice i opažanja Stanislavskog u svom poznatom njujorškom Actors Studiu". Podučavao je između ostalih Marylin Monroe, Marlona Branda, Paula Newmana, Roberta De Nira i Al Pacina. Opažanja Stanislavskog, nastala kroz njegovo umjetničko i redateljsko iskustvo, pružila su suštinske vodilje glumačkim tehnikama širom svijeta.

"Stanislavski nije ništa izmislio. Koristeći primjere velikih umjetnika svoga doba, pokušao je razumjeti, izučiti i ako je moguće, ovladati prirodom predstave izvođene na sceni", tvrdi jedan od najvećih ruskih pozorišnih reditelja, Lav Dodin. "Stanislavski je želio shvatiti prirodu ljudskog života na sceni, prirodu rađanja nove ljudske materije na sceni, umjetničku perfekciju tog novog ljudskog bića nastalog iz mašte, živaca, intelekta i tijela glumca. Tražio je načine na koji se stvara ovaj fenomen. Stoga, kada jedan glumac igra dobro, uvjerljivo, zarazno, vjerodostojno, duboko, s osjećajem, sažaljenjem i radošću, on igra prema sustavu Stanislavskog, bio toga svjestan ili ne."

Obiteljski korijeni

Sve je stvar nasljeđa, kako kažu, a u slučaju Stanislavskog koji je imao devetero braće i sestara, to je i istina, jer je svoju neprolaznu ljubav prema umjetnosti nasljedio od svojih roditelja.

Stanislavski je rođen u brojnoj trgovačkoj obitelji u Moskvi. Njegovo pravo prezime bilo je Aleksejev. Konstantinov otac je bio treća generacija industrijskih proizvođača, a majka je bila kćer francuske glumice.

"Rođen sam u Moskvi, 1863. godine, na prijelazu dva doba. Još uvijek pamtim ostatke kmetstva… Svjedočio sam pojavi željeznica s teretnim vlakovima, parobroda, električne žarulje, automobila, zrakoplova, vojnih brodova, podmornica, telefona, kako žičanih, tako i bežične radio-telegrafije i 12-to inčnih morskih topova. Dakle, od kmetstva, do boljševizma i komunizma. Izuzetno zanimljiv život u doba velikih promjena i fundamentalnih ideja", napisao je Stanislavski u jednom od svojih najpoznatijih dela "Moj život u umjetnosti".

Kuća Aleksejevih bila je dom mnogih koncerata i amaterskih predstava u kojima su sudjelovali odrasli i deca. Njihovi gosti su bili pripadnici visokog društva. Postojala je posebna sala opremljena za održavanje kazališnih predstava u njihovoj moskovskoj kući, kao i posebno teatarsko krilo na njihovom seoskom imanju Ljubimovka.

Konstantinu je bilo dopušteno raditi što želi. Živio je za glumu, i aktivno sudjelovao u amaterskim predstavama kao dječak. Prvi veliki trenutak na sceni je doživio kada je imao četiri godine. Nosio je umjetnu bradu i predstavljao lik ruske zime.

Kosta nije bio primjer discipline i školskog uspjeha (nije volio puno učiti, jer mu je škola oduzimala dragocjeno vrijeme od teatra). U suštini, Stanislavski je bio slabo obrazovan.

"U fijoci je uvijek bio neki skriveni kazališni rad – ili skica nekog lika, ili dio scenografije, grm, drvo, plan ili nacrt za novu predstavu", prisjećao se Stanislavski, "Postavili smo mnogo opera, baleta, ili pojedinačne scene iz istih". I njegova braća i sestre su bili zaljubljenici u kazalište. Konstantinov stariji brat Vladimir će postati pozorišni redatelj i pisac libreta, a njegova mlađa sestra Zinaida – glumica.

Konstantinov izvanredni debi na amaterskoj pozornici njegovih roditelja dogodio se 1877. godine kada mu je bilo 14 godina. Mladi zaljubljenik u teatar učlanio se u dramsku grupu pod nazivom "Kružok Aleksejevih". Budući teatarski guru je u to vreme stvorio naviku vođenja dnevnika u koji je vrlo precizno upisivao zapažanja o glumi, sve do kraja života. Pažnja i razumijevanje koje je ambiciozni glumac pridavao svim aspektima kazališne produkcije, izdvajali su ga iz mase. Obazriv umjetnik i sklon promišljanju, s okom za detalj, Konstantin je postao ključni član "Kružoka Aleksejevih" i počeo nastupati i u drugim kazališnim grupama.

Godine 1885. uzeo je pseudonim Stanislavski. To je bio izraz poštovanja prema taleniranom glumcu amateru koji se prezivao Markov, ali je nastupao kao Stanislavski. Ovo umjetničko ime zvučalo je odjednom poznato i jedinstveno Konstantinu, koji je u neko doba morao skrivati svoje kazališne aktivnosti od obitelji. Njegovi roditelji su bili ljudi širokih pogleda, ali do određene granice. Gluma, ipak, nije bila smatrana ozbiljnom profesijom u to doba.

Tvornica ili kazalište

Konstantin Stanislavski je pripadao obitelji trgovaca, koji su stekli reputaciju zbog svog poštenja i rada. Njegov pradjed, Semjon Aleksejev, imao je 34 godine kada je započeo proizvodnju zlatnog i srebrnog konca u Moskvi. Tanki konac postao je izuzetno tražena roba u vrijeme vladavine Katarine Velike.

Vladimir Aleksejev, Konstantinov djed, napravio je veliki zamah kada je tvornica zlatnog konca koju je nasljedio postala prva u Rusiji koje je prešla na mehaničku proizvodnju 1870-tih godina.

Sergej Aleksejev je također očekivao da će njegov voljeni sin Konstantin ući u obiteljski biznis. Stanislavski je pokušao, vodeći tvornicu neko vrijeme. Bila je to žrtva s njegove strane, iako nikada nije zaista zapostavio kazalište.

Stanislavski se pokazao kao talentiran biznismen. Npr., uspio je unaprijediti šivaću mašinu za rastezanje konca. Čak je putovao u Veliku Britaniju kako bi patentirao svoj izum. Ovo je otvorilo nove vidike za kompaniju, donoseći veću zaradu. Aleksejevi su donirali novac za gradnju bolnica, škola i muzeja. Sve njihove kompanije su nacionalizirane nakon Boljševičke revolucije 1917. godine.

Ljubav prema glumi

Godine 1888. Stanislavski upoznaje svoju buduću suprugu, Mariju Perevoščikovu, nadolazeću mladu glumicu koja je nastupala pod umjetničkim prezimenom Lilina. Neko vrijeme, niti Stanislavski, niti Lilina nisu sumnjali da su u stvari zaljubljeni jedno u drugo. "Saznali smo to od nekoga iz publike. Poljubili smo se na sceni previše prirodno", govorili su. Dvoje glumaca vjenčali su se iduće godine i imali su troje dece. Njihov brak potrajao je pedeset godina.

Stanislavski i Marija Lilina

Genij bez premca u svijetu glume i kazališta, pobožno je vodio svoje dnevnike ostavivši iza sebe više od tuceta inovativnih knjiga o vještinama glume i režije, razvoja likova i autorefleksije. "Nikada ne dozvolite da izgubite sebe na sceni. Uvijek glumite iz vlastite ličnosti, kao umjetnik. Trenutak kada izgubite sebe na sceni označit će trenutak razlaza s istinskim življenjem lika i početak pretjerane lažne glume. Zato, nebitno koliko glumite, koliko uloga uzmete, ne smijete sebi nikada dozvoliti izuzetak od pravila da koristite vlastite osećaje. Prekršiti ovo pravilo jednako je ubijanju osobe koju igrate, jer joj uskraćujete otkucaje srca, živu, ljudsku dušu, koja je pravi izvor života lika", napisao je u svojoj knjizi "Rad glumca na sebi", punom praktičnih savjeta za mlade i ambiciozne glumce.

"U kazalištu mrzim kazalište", poznata je izjava Stanislavskog koja se odnosi na lažnu teatralnost i šepurenje. Vjerovao je da "ne treba ići starim stazama, već tražiti nove". Stanislavski je promijenio teatar, ali je i teatar promijenio njega. U 1888. osnovao je "Društvo umjetnosti i književnosti" sa stalnom amaterskom trupom koje je sam financirao. Ovo mjesto je bila kreativna laboratorija za učenje tokom deset godina. Tu je Stanislavski radio na gipkosti svog tijela i glasa. Dokazao je svoje glumačke vještine blistajući u komičnim i dramskim ulogama, osvojivši priznanja od strane priznatih glumaca.

Stanislavski je također bio majstor režije. Redateljski debi imao je 1889. godine na predstavi "Spaljivanje slova", Petra Gnediča. Glumac koji je postao redatelj, uz primjetnu psihološku uzdržanost, posvetio je naročitu pažnju dramskim pauzama i koreografskim pokretima koji su govorili glasnije od riječi. Majstor mizanscena, Stanislavski je pionirski pronašao alternativne načine da naglasi dramu na sceni, začinivši svoju predstavu svjetlom, zvukom, ritmom i tempom.

Rastuće nezadovoljstvo stanjem ruskog teatra na kraju 19. stoljeća, osjećaj da je došlo vrijeme da se razdvoje autentične tradicije povezane sa samom prirodom glume od teatralizacije, i odlučnošću da se da "više prostora mašti i kreativnosti", navelo je Stanislavskog i njegovog suradnika Vladimira Nemirovič-Dančenka, da udruže snage, svoje umjetničke ciljeve i glumačke grupe.

Suradnja s Nemirovič-Dančenkom

Susret s ruskim dramskim piscem, redateljem i producentom Vladimirom Nemirovič-Dančenkom, bila je, zaista, točka preokreta za Stanislavskog.


Nemirovič-Dančenko i Stanislavski

Povijesni susret koji se dogodio u Moskvi 1897. godine i trajao 18 sati, doveo je do nastanka "Moskovskog umjetničkog teatra". "Težimo ka tome da stvorimo prvi razumni, moralni javni teatar i posvećujemo svoje živote ovom uzvišenom cilju", izjavio je Stanislavski.

Moskovski umetnički teatar otvoren je 1898. godine, izvođenjem tragedije "Car Fjodor Ivanovič" Alekseja Tolstoja, sa studentom Nemiroviča-Dančenka, Ivanom Moskvinom u centru pažnje. Predstava je bila uspješna, ali Stanislavski nije bio zadovoljan igrom glumaca. Smatrao je da je imitatorska i da joj nedostaju prave emocije. Strog i zahtijevan učitelj, pozivao je na vjerodostojnost na sceni, izlažući svoju poznatu presudu glumcima nakon sati plodonosnih proba: "Ne vjerujem vam". Tjerao je glumce da se povežu sa svojim likovima, da se nastane u njih, pronađu njihove slabosti i nesigurnosti.

Stanislavski i Maksim Gorki s glumcima Moskovskog umjetničkog teatra

U prvih nekoliko godina, predstave koje su obilježile formiranje novoga teatra nastajale su zajedničkim radom. Bilo je teško odrediti točan udio kojim su ova dva suradnika, Stanislavski i Nemirovič-Dančenko, sudjelovali. U istorijskim dramama poput "Car Fjodor Ivanovič" (1898.) ili "Smrt Ivana Groznog" (1899.) vodeću ulogu je imao Nemirovič-Dančenko, dok je u radu na "Juliju Cezaru" (1903.) on priznao da je on bio učenik Stanislavskog.

Ipak, Nemirovič-Dančenko je bio taj koji je ohrabrio Antona Čehova da piše za kazalište. Nakon što je Čehovljev "Galeb" doživio strašan neuspjeh u Aleksandrinskom teatru u Sankt-Peterburgu, Nemirovič-Dančenko je ubijedio Čehova da odobri postavljanje njegovog komada u MHAT-u. Ovo je označilo početak nove kazališne ere.

Stanislavski u predstavi

Stanislavski je kasnije rekao da tokom rada na "Galebu" 1898. još nije razumio novu dramsku tradiciju koju je Čehov stvorio. Tek je tokom postavke "Ujka Vanje" (1899.), "Tri sestre" (1901.) i "Višnjika" (1904.) pronašao ključ za autorov unutarnji svijet.

I pokraj svega, postojao je rivalitet između Stanislavskog i Nemirovič-Dančenka. Plodonosnost i sklonost sukobu osnivača Moskovskog umjetničkog teatra došli su do izražaja u radu na trijumfalnoj predstavi "Na dnu" Maksima Gorkog (1902.).

Iako su u početku, obojica, Konstantin i Vladimir, sjedeli udobno za jednim redateljskim stolom pripremajući predstavu, nakon 1906. stvari su izmakle kontroli. "Sada je svaki od nas imao svoj stol, svoju predstavu, svoju vlastitu produkciju. To nije bilo neslaganje u osnovnim principima, niti raskol, to je bila potpuno prirodna pojava", kako je pisao Stanislavski, jer svaki od njih je "želio i mogao ići svojom vlastitom nezavisnom putanjom, ostajući vjeran glavnom, osnovnom principu teatra".

Ruska duša

Stanislavski je vjerovao da Rusi imaju strast za izvođenjem koje dira u srce i da "oni uživaju u dramama gdje osoba može plakati, filozofirati o životu i slušati riječi mudrosti, radije nego u živahnim vodviljima koji prazne dušu".

Stanislavski u ulozi Trigorina (Galeb)

Kao glumac, Stanislavski je briljirao u ulozi Astrova u Čehovljevoj drami "Ujka Vanja", kao Veršinjin u "Tri sestre", Gajev u "Višnjiku", Satin u "Na dnu" Maksima Gorkog. Ruski i europski kritičari bili su impresionirani ovim ulogama, ali Stanislavski nije mogao mirno ležati na lovorikama. Nije prestajao postavljati sebi nove ciljeve.

Zahvaljujući tehnikama disanja i opuštanja, Stanislavski koji je bio visok 198 centimentara, uspijevao je pretvoriti svoje tijelo u instrument, sposoban prenijeti svaku moguću emociju.

Konstantin Stanislavski

U ranim 1920-im. Moskovski umjetnički teatar imao je turneju po Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, sa Stanislavskim kao redateljem i glavnim glumcem. Nakon što ga je snažan srčani udar smjestio u bolnicu 1928. godine, doktori su mu zabranili izlazak na scenu. Neumorni radnik, vratio se poslu 1929. fokusirajući se uglavnom na teoretska istraživanja, pedagoške aktivnosti i usavršavajući novi "sustav", kao i satovima u svom "Opera studiju" nastalom 1918.

U skladu sa svojim maksimalističkim zahtjevima, Stanislavski se može usporediti s Fjodorom Dostojevskim ili Lavom Tolstojem, koji su imali značajan utjecaj na njega. Tolstoj je bio uzor mnogim ruskim umjetnicima, koji su pokušavali preueti njegovo jedinstveno i suštinsko poimanje života, njegovo poštenje i istinoljublje. Poput doktora koji neprestano provjerava puls pacijenta, neumorni Stanislavski je morao iznova i iznova, provjeravati da njegova umjetnost nije došla do kraja. "Greška je misliti da umjetnikova kreativna sloboda leži u tome da radi što želi. To je sloboda sitnog tiranina. Tko je onda najslobodniji od svih? Onaj koji je osvojio svoju nezavisnost, jer se ona uvijek osvaja, a ne dobija".

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće