5 najtragičnijih ruskih pjesnika

Tretjakovska galerija, Getty Images, Global Look Press, Pixabay
Svi su pjesnici u Rusiji patnici. Vjeruje se da se dobra poezija može roditi samo iz velike boli. Odabrali smo pet pjesnika s posebno tragičnim životnim pričama.

1. Aleksandar Puškin (1799.-1837.)

Aleksandar Puškin

Bilo bi pogrešno reći da je u životu velikog ruskog pjesnika nečega manjkalo. Međutim, njemu se činilo da su sudbina i ljudi prema njemu okrutno nepravedni i da ima mnogo razloga za patnju. Prvo je u djetinjstvu bio nevoljeno dijete, a zatim je - kao mladić - duboko brinuo oko događanja u Rusiji i stoga pisao političke, slobodoumne i škakljive stihove, zbog kojih je na kraju završio u egzilu - prvo na jugu, u Moldaviji i Odesi, a potom na svojem imanju u Pskovskoj oblasti (630 km zapadno od Moskve).

I tamo je patio: zbog neuzvraćene ljubavi; zbog udaljenosti od prijatelja i prijestolnice. Mučilo ga je što nije mogao sudjelovati u ustanku protiv cara, a zatim što su sudionici ustanka pogubljeni i protjerani u Sibir.

Kasnije ga je tištilo što su mu dugovi i ponižavajuće niski rang koji mu je dodijeljen u sudskoj službi onemogućili da se oženi. Kada se napokon oženio, mučila ga je ljubomora. No prava se tragedija dogodila kada je Puškin navodnog ljubavnika svoje žene izazvao na dvoboj - pjesnik je smrtno ranjen te je umro tri dana kasnije, u dobi od 37 godina, dok ga je oplakivala sva prosvijećena Rusija.

2. Mihail Ljermontov (1814.-1841.)

Mihail Ljermontov

Moglo bi se reći da se Ljermontov "zarazio" tragičnošću samog Puškina, s obzirom na to da je postao poznat po pjesmi napisanoj o smrti pjesnika. U toj je pjesmi Ljermontov uspio prenijeti svu tragiku života i smrti velikog pjesnika i u njoj optužuje sve one koji, po njegovom mišljenju, snose odgovornost za Puškinovu smrt.

Zapravo je sam Ljermontov bio još romantičniji lik od Puškina. Kao boležljivo siroče koje je odgojila baka, zauvijek je bio u opoziciji prema ostatku svijeta, svjestan nepravde koju mu je nanio, i uvijek se osjećao kao izopćenik. Brinuo se oko cenzure i tajne policije, koju je mrzio, vjerujući da su ti momci u plavim uniformama izdajnici Rusije.

Međutim, najviše je patio zbog ljubavi. Ljermontov nije bio pretjerano zgodan niti je imao osobito ugodan karakter, pa ne čudi da nije uživao osobitu popularnost kod žena. Njegovo su uobičajeno stanje bili čežnja i očaj. U društvu se ponašao poput pravog mizantropa i na kraju ga je oštar jezik koštao života. U društvu jedne dame je uvrijedio svog prijatelja Nikolaja Martinova, nakon čega ga je Martinov izazvao na dvoboj, upucao u prsa i ubio. Ljermontov je imao samo 27 godina.

3. Sergej Jesenjin (1895.-1925.)

Sergej Jesenjin

Čitajući stihove ovog pjesnika-huligana (kako se sam prozvao), ubrzo postaje jasno da se radilo o vrlo strastvenom tipu koji je živio brzim životom. Zbog toga je kod njega apsolutno sve izazvalo tjeskobu. Često je ulazio u veze sa ženama, no vrlo bi mu brzo dosadile. Krajolik rodnog kraja, sela na rijeci Oki, dirao ga je do suza, no napustio ga je i preselio se u glavni grad. Tamo mu se srce ispunilo sažaljenjem prema ostarjelim roditeljima koje je ostavio za sobom.

Počeo se odavati pijanstvu, a vlasti su se čak ozbiljno zabrinule za njegovo mentalno zdravlje i stavile ga pod nadzor. Tada je njegova mentalna muka dosegla kritičnu točku. Jesenjin je primijetio sjenu koja ga prati, no u svom pijanom stanju više nije mogao razlučiti radi li se o agentu NKVD-a ili o njegovoj vlastitoj "mračnoj" strani - te se muke odražavaju u njegovoj pjesmi "Crni čovjek". Pjesnika su 1925. godin pronašli obješenog u hotelu Angleterre u Sankt-Peterburgu, a na njegovom je stolu pronađena pjesma napisana krvlju.

Službena je teorija bila da je počinio samoubojstvo, no još se uvijek spekulira o tome da su ga možda ubili službenici NKVD-a, koji su potom iscenirali vješanje. Hotelska soba je bila u neredu, a na pjesnikovom su licu bile neobične ogrebotine i modrice.

4. Vladimir Majakovski (1893.-1930.)

Vladimir Majakovski

U ranim godinama Sovjetskog Saveza samoubojstva među umjetnicima nisu bila rijetkost. Kreativne se duše nisu mogle nositi s propašću svojih revolucionarnih ideala kada je postalo jasno da umjesto novog slobodnog života dolaze diktatura, NKVD, cenzura i pogubljenja.

Majakovski je bio jedan od njih. Mučio ga je i ljubavni trokut u kojem se našao - s Ljiljom i Osipom Brikom. Ljilju su čak optuživali da je vještica i da je pjesnika natjerala na samoubojstvo: bila je hirovita i zahtjevna osoba (koja je doživjela 86 godina). Pričalo se da Ljilja parazitira na slavi Majakovskog: on joj priznaje svoju ljubav i posvećuje poeziju punu boli, a Ljilja od njega samo traži novac.

1930. godine, na vrhuncu slave, pjesnik se upucao u svom stanu, preko puta sjedišta NKVD-a, Lubjanke. Stan je danas muzej Majakovskog. U svojoj je samoubilačkoj poruci pjesnik zatražio da se za njegovu smrt nikoga ne krivi, a svoju je arhivu kao naslijeđe ostavio bračnom paru Brik. Međutim, bilo je onih koji su vjerovali da je Majakovskog ubio NKVD i da je operaciju izvela Veronika Polonska, koja je imala zakazan sastanak s njim i koja je pronašla njegovo tijelo.

5. Osip Mandeljštam (1891.-1938.)

Osip Mandeljštam

Rođen u bogatoj židovskoj obitelji, Osip je bio duboko pogođen njezinom financijskom propašću. Drugi je izvor patnje za njega bila stigma njegova židovskog podrijetla. Čak je bio prisiljen obratiti se na kršćanstvo kako bi mogao studirati na ruskom sveučilištu (njegovi roditelji nisu imali novca da plate njegovo školovanje u Europi, gdje je isprva studirao).

Mandeljštam nije bio osobito naočit - imao je velike uši i velik nos -, no iznutra je bio pravi romantični junak i ljubitelj antike. Nesklad između njegovog izgleda i unutarnjeg svijeta, kao i ismijavanje drugih koje je često morao trpjeti, donijeli su mu mnogo boli.

Njegove nevolje pogoršale su se kad ga je, kao već poznati pjesnik, pod Staljinom pao u potpuni zaborav. Njegove "dekadentne" pjesme nisu prošle sovjetsku cenzuru i na snazi je bila zabrana objavljivanja njegovih "nepatriotskih" djela, što je pjesniku bilo ravno smrtnoj kazni. Osim toga, izgubio je sredstva za život te je morao preživljavati radeći kao prevoditelj.

U očaju je 1933. počinio kobnu grešku: napisao je sjajan protustaljinistički epigram "Živimo, a zemlju pod sobom ne ćutimo", u kojoj je Staljina nazvao "gorštakom Kremlja" (aludirajući na loše obrazovanje sovjetskog vođe), i podijelio ga sa svojim prijateljima. Iako je u to vrijeme kažnjen samo progonstvom u Voronež, od samoubojstva ga je spasila samo njegova supruga Nadežda Jakovljevna.

U jeku Staljinovih čistki 1938. godine, kada je Mandeljštamovo ime ponovno iskrsnulo, optužen je za antisovjetsku agitaciju i osuđen na pet godina u Gulagu zbog svojih "opscenih i klevetničkih" stihova. Tada je došlo do prave tragedije. Mandeljštam, lošeg zdravlja i nesposoban nositi se s teškoćama svakodnevnog života, umro je tijekom prijevoza u logor na Dalekom istoku Rusije, od tifusa, prema službenoj teoriji.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće