MIŠLJENJE: Zašto je HBO-ova "Katarina Velika" apsolutno vrijedna vašeg vremena

"Ja sam ruska domoljupka s njemačkom glavom" - kaže Katarina u izvedbi Helen Mirren u trećoj epizodi. Te je riječi lako mogla izgovoriti i sama Katarina Aleksejevna, ili bolje rečeno, Sophie von Anhalt-Zerbst, kako glasi njezino pravo ime.

Kada likove iz ove serije usporedite s kartonskim likovima iz Netflixovih "Posljednjih careva", postaje jasno zašto je s njima puno lakše suosjećati. Tri glavne uloge - Katarina, Grigorij Potemkin i Pavao Petrovič - napisane su i odigrane sa žarom i osjećajem. Trud glumaca i scenarista ne može se ignorirati.

Carica i "polucar"

Philip Martin/HBO, 2019.

Helen Mirren ne treba posebno predstavljati. Ovdje se može oprostiti čak i njezina u najboljem slučaju upitna sličnost sa stvarnom Katarinom (prva ima 74, dok je druga imala 40 godina). Jasno, šminkeri i kostimografi su imali dosta posla, no odabir ove glumice je bio nesumnjivo izvrstan, jer je samo glumica ovakvog kalibra mogla odigrati ulogu ove nevjerojatno moćne ruske carice. Kada kaže: "Znaš li što držim u ruci? Apsolutnu moć", ne možete joj ne povjerovati. Ne treba naglašavati da je prava Katarina morala biti nemilosrdna, čak i okrutna - slika koja se žrtvuje u korist često sentimentalnog, humaniziranog prikaza. Unatoč tome, Mirren majstorski utjelovljuje njezin često grubi humor, dosjetljivost, strast i sklonost donošenju impulzivnih odluka, u kombinaciji s neobuzdanom žeđi za moći.

Zapadni će gledatelj napokon vidjeti da je biti car u Rusiji bila vrlo nezavidna odgovornost. Svaka epizoda prikazuje Katarinu kako sjedi za svojim radnim stolom, radeći, često noću. Također možemo vidjeti njezine prepirke u Vijeću, kao i uplitanje u sudske intrige, organizaciju vjenčanja svoga sina i niz drugih uloga.

Doista, nijednom piscu ne bi bilo lako sažeti svu cjelinu onog što je to značilo biti Katarina u njezinom svakodnevnom postojanju uz istovremeno upravljenje carstvom. No sve se to može naći u seriji, umjesto da je zanemareno. Uprave te stvari ruskoj carici daju čovječnost i spašavaju je od kartonskog prikaza Nikolaja II. u "Posljednjim carevima".

Nekima bi se moglo učiniti da su scene Katarininih odnosa s ljubavnicima pretjerane, no nije tako: Katarina je zaista imala vrlo živopisan ljubavni život, koji je bio usko povezan s njezinim političkim životom. Jednu od glavnih uloga u njemu igra knez Grigorij Potemkin-Tavričeski.

50-godišnji Jason Clarke, koji glumi Potemkina, ima više od 20 godina iskustva, a vrlo je uvjerljiv i kao mladi knez, i kasnije, kao suvladar carstva i osvajač Krima.

Iako nesumnjivo plemenit i hrabar čovjek, rasipan život na carskom dvoru ipak je narušio Potemkinovu ličnost. On je zaista "birao" i kontrolirao Katarinine ljubavnike - uključujući Aleksandra Dmitrijeva-Mamonova.

Aneksija Krima bez krvoprolića također je vrlo dobro dokumentirana. I iako su scenaristi odlučili ne prikazati krvavi kraj turske kampanje, barem smo pošteđeni mita o "Potemkinovim selima". Kao i u Katarininom slučaju, Potemkin je prikazan kao čovjek. On je prava osoba i s njime suosjećamo te ga želimo upoznati.

U dovoljnoj mjeri istinit prikaz

Philip Martin/HBO, 2019.

Možda najkontroverzniji lik u cijeloj seriji je veliki knez Pavao Petrovič, kojeg glumi Joseph Quinn. Glumac je puno mlađi od ostalih kolega, no to ga nije spriječilo da uvjerljivo utjelovi impulzivnost budućeg vladara, tragičnost njegova osobnog života i ovisnost o majci.

Međutim, Pavao je, možda namjerno, kao lik napisan manje impresivno nego što je to bio u stvarnom životu - ovdje nema ničega o njegovom dobrom obrazovanju i ogromnom potencijalu državnika. Teškog sam srca gledao kako scenaristi njegovu vladavinu nazivaju "neuspješnom". Ali treba imati na umu da on nije protagonist serije - ta je čast pripala Katarini. Utoliko je dojmljivija scena pred kraj serije, u kojoj Pavao naređuje da se njegovom pokojnom ocu spomen oda na način koji odgovara njegovoj veličini.

Lokacije i dekor u ključnim scenama također su vrlo važni. Ne odgovaraju uvijek stvarnosti, no bilo mi je drago vidjeti da palače prilično precizno odgovaraju onome što u stilskom smislu očekujemo od te čitave epohe. Ono što će zbilja usrećiti ljubitelje povijesti jest veliki broj scena snimljenih na autentičnim lokacijama - u seriji su prikazani Gatčina, Carsko Selo i pravi Peterhof. Šteta je što nismo zavirili u Veliku palaču u Peterhofu ili u Zimski dvorac, no ono što smo dobili više je nego dovoljno te nas vrlo učinkovito uspijeva uroniti u atmosferu tog razdoblja, upoznajući gledatelja s ruskim carskim dvorom druge polovice 18. stoljeća. Zbog tih je detalja lako zaboraviti na povremeni nedostatak pedantne pažnje posvećene carskim ceremonijama i drugim vizualnim elementima koje bi uočiti mogao samo pravi istraživač ruske povijesti.

Pa, što nedostaje?

Philip Martin/HBO, 2019.

Vrijeme je za razgovor o nedostacima "Katarine Velike". Rekao bih da je ova serija definitivno mogla biti raskošnija. Šira. Istina, ovdje se poštuju svi ključni događaji, no nepripremljeno će gledanje najvjerojatnije rezultirati umanjenim razumijevanjem pravog užasa koji je Katarina osjetila za vrijeme događaja oko bune Jemeljana Pugačova. Isto tako, bitka koja se vodila s njegovim sljedbenicima bila je mnogo krvavija i duža nego što nam je prikazano.

U seriji nema gotovo ničega o zakonodavnom radu ili transformacijskim politikama koje je Katarina usvojila - a to je prava šteta, s obzirom na to da je njezina ljubav prema znanosti i umjetnosti doista mogla ublažiti pogled publike na često oštru vladaricu i prikazati je kao nositeljicu prosvjetiteljstva.

Isto se može reći i za prikaz svečanih događaja - posebno onih koji su imali veze s okončanjem krvave kampanje 1768.-1774. ili zauzimanjem Očakova. Jednostavno to možemo pripisati budžetnim ograničenjima.

***

"Katarina" nesumnjivo blista u izbjegavanju robotskog prepričavanja povijesnih događaja te se usredotočuje na slanje gledatelja na slikovito putovanje Rusijom 18. stoljeća, besprijekorno prikazujući atmosferu tog vremena. Uspjeh toga je pojačan snažnim izvedbama glumaca, kao i autentičnim lokacijama i mnogim drugim detaljima koje, iskreno, ne očekujemo uvijek od zapadne produkcije. Ako svi ovi faktori uspiju povećati interes običnog gledatelja za Rusiju i njezinu povijest, sa sigurnošću možemo reći da je ispunjena i obrazovna svrha ove miniserije.