Prvi sovjetski kipar koji je radio instalacije od smeća

Vadim Sidur sa svojim radom "Prorok/Osmijeh stoljeća/Mađioničar"

Moskovska državna izložbena dvorana "Manež"/russiainphoto.ru
Umjetnost Vadima Sidura bila je previše smjela za konzervativni socijalistički realizam. Danas se, međutim, njegova umjetnička djela mogu pronaći širom Njemačke. Ipak, u Rusiji je slabo poznat.

Najpoznatija skulptura Vadima Sidura (1924.-1986.) "Ranjen" konceptualizira samog umjetnika - invalida Drugog svjetskog rata. Imao je 18 godina kada su ga regrutirali i poslali na bojište. Metak iz njemačkog snajpera ga je 1944. pogodio čeljust i uništio mu polovicu lica.

Čudom je preživio, no ratne strahote su se duboko utisnule na njegovo lice i cijeli je život nosio bradu kako bi sakrio tragove svoje ozljede. Da bi se oslobodio tih užasnih uspomena, Sidur ih je počeo kanalizirati u svoju umjetnost.

Tema invalida i patnje sastavni je dio njegovih skulptura, grafika i oslikanih keramičkih pločica. Bez nogu i bez ruku, Sidurovi veterani grle svoje najmilije i plešu.

U svojoj strastvenoj želji za mirom i stvaranjem, nasuprot ratu i razaranju, Sidur se neprestano okretao temi ljubavi, rođenja čovjeka i ženske suštine. Ta je potraga ponekad dovodila do prilično erotskih eksperimenata.

Sidur u svom studiju i

Sidur je većinu svog odraslog života posvetio prikazivanju mrtvih i ozlijeđenih u raznim ratovima, a sve su njegove skulpture prožete nevjerojatnom tugom. Mnogi su Sidurovi modeli malih dimenzija na kraju realizirani kao antiratni spomenici u Njemačkoj.

Kipar svoju popularnost u Njemačkoj prvenstveno duguje slavenskom učenjaku Karlu Eimermacheru, koji se divio njegovom radu i koji je organizirao Sidurove prve izložbe izvan SSSR-a.

"Stotine, tisuće, milijuni su umrli od nasilja. Meci, vješala, bombe, plinske komore, koncentracijski logori, mučenja, smrtna kazna - popis je beskrajan. Čini se kao da bi jednog dana to trebalo prestati! Ali čovječanstvo, kao da je lišeno razuma, ne uči ni iz čega", rekao je Sidur u intervjuu s Eimermacherom.

Muzej Vadima Sidura u Moskvi. U sredini:

Generalni sekretar Hruščov je 1962. izrazio krajnje nezadovoljstvo izložbom suvremene umjetnosti u Moskvi, što je postavilo službeni trend protiv bilo kakvog nagovještaja apstraktne umjetnosti. Slike i skulpture su mogle prikazivati samo ono razumljivo (i domoljubno).

Sidurova umjetnost se u SSSR-u nije cijenila: njegove skulpture su bile suviše avangardne, a nedostajalo im je i herojstvo. Njegova umjetnost je prikazivala patnju i slabost, a ne pobjedonosne podvige. Tada je njegova popularnost u inozemstvu pogoršala situaciju i privukla pozornost sigurnosnih službi.

Prijetilo mu je izbacivanje iz Saveza umjetnika SSSR-a. To je za kipara u sovjetsko doba značilo da će mu biti oduzeta radionica i da se neće moći profesionalno baviti svojim kreativnim radom.

Zato je Sidur otišao u "podzemlje", zarađujući za život izradom nadgrobnih spomenika.

Ipak, nije prestao mariti za sudbinu čovječanstva. 1970-ih je počeo lutati šumama i skupljati odbačeni metal. Rekao je da čisti šume i spašava ih od nerazumnih ljudi. To smeće je ubrzo postalo materijal za njegova umjetnička djela.

Muzej Vadima Sidura,

"Kada šetam šumom, ne mogu proći pored [smetlišta],

Upravo sam ovdje

Pronašao brojne predmete

Koji su kasnije izrazili

Moj stav prema svijetu."

Sidur je žanr svog stvaralaštva opisao kao Grob-Art (doslovno: Lijes-Umjetnost).

Grob-Art

Tek su nakon Perestrojke Sidurove skulpture dobile publicitet u Rusiji. 1991. godine, nakon njegove smrti, u blizini Sankt-Peterburga je podignut spomenik Židovima ubijenim u Drugom svjetskom ratu.

Spomenik Židovima grada Puškina koji su postali žrtve fašističkog genocida, Sankt-Peterburg

1992. godine je u blizini Sidurova muzeja u Moskvi podignut spomenik sovjetskim vojnicima koji su se borili u Afganistanu, nazvan "Spomenik onima koji su ostali nepokopani". Mještani su mu dali nadimak "Tugujuće majke", jer prikazuju tri neutješne ženske figure iznad groba svoje djece koji nikad neće vidjeti.

Sidur nije pripadao nijednom umjetničkom pokretu. Nije bio socijalistički realist niti je sudjelovao u kolektivnim izložbama neslužbene sovjetske umjetnosti. Tražio je svoj vlastiti put i jezik, a sebe je nazvao "izvanzemaljcem s drugog planeta".

Ove se godine obilježava 30. godišnjica od otvaranja Sidurova muzeja u Moskvi.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće