"Bol se prelijevala s televizijskih ekrana kao radioaktivna lava, paleći pod. Mi smo već navikli nadmeno se podsmjehivati načinu na koji nas prikazuju u američkim filmovima, pa smo previdjeli trenutak u kojem su oni dobro uočili sve što smo mi prestali primjećivati kod nas samih", prokomentirala je na svom Facebooku dramaturginja Nina Belenicka.
Kako ona navodi, serija je ruskog gledatelja, cyber pirata koji će ovo sigurno pogledati, pa makar i u ilegali, vrlo precizno pogodila. Međutim, Belenicku posebno zanima s kakvim razmišljanjima i osjećajima je seriju odgledao jedan situirani stanovnik u nekoj zemlji blagostanja.
Nina kaže da je 1986. godine, kada se dogodila nuklearna katastrofa, imala četiri godine. "Kišu smo nazivali radioaktivnom i odnekud se čulo da je treba izbjegavati u širokom luku, jer njezine kapi mogu nagrizati. Uz to nismo smjeli ni brati gljive", sjeća se ona.
Djed Moskovljanina Andreja bio je rudar u Tuli, doduše, u trenutku kada se tragedija dogodila već u mirovini, pa nije ni pozivan. Rođaci i dan-danas primaju novčanu naknadu, jer je radiokativni oblak došao i do Tule. "Naravno da sam znao za katastrofu, no Černobil za mene nije imao neku emotivnu težinu. Nakon odgledane tri epizode ove serije loše sam spavao i imao košmarne snove. Strašno mi je žao tih ljudi i pasa", priznaje on.
Mnogima je žao što serija nije snimljena u Rusiji. "Tijekom tri desetljeća koliko je od tragedije prošlo, nitko se od sineasta na postsovjetskom prostoru nije prihvatio teme Černobila i nije ponudio svoju verziju događaja. Kao i u slučaju podmornice K-9 ili svemirske utrke između SSSR- i Sjedinjenih Država, svijet će o etapama ruske povijesti saznavati iz anglosaksonskih serija", smatra redaktor Ilja.
U Rusiji je, inače, 2014. godine snimljena serija "Černobil. Zona isključenja", mistična priča o tinejdžerima koji su se na područje katastrofe uputili u naše vrijeme i koja ne govori o nuklearnoj katastrofi.
Bilo je, naravno, i revoltiranih tolikom medijskom prašinom koju je serija podigla. Marusja Čuraj je na svom Facebooku napisala da je mnogo puta čitala sjećanja očevidaca, gledala dokumentarce na tu temu i sama prije tri godine bila u Černobilu. "Stoga kažem - lijepa serija u produkciji HBO-a i ništa više od toga. Dosta više s tom medijskom halabukom." Međutim, svi oni koji se za katastrofu ranije nisu zanimali i nisu toliko toga vidjeli i pročitali, bili su u velikoj većini u šoku.
"Moj otac je u ideološkom smislu bio sovjetski čovjek, vojni pilot. Sjećam se da je u knjižnici na polici stajao Rječnik ateizma. Međutim, s vremenom je počeo uviđati svu nepravdu i koliko je sustav bio daleko od idealnog, pa ga je uvelike kritizirao (sjedeći u kuhinji, naravno). Dobro se sjećam kako je na radiju objavljena informacija o nesreći. Iako je vijest bila štura, moj otac je odmah shvatio razmjere tragedije i bio je vrlo ljut na partiju i funkcionare. Smatrao je da će oni osobno ubiti mnogo ljudi. Otac je umro poslije nesreće, već u lipnju, ali je mnogo toga predvidio. U seriji se, recimo, može vidjeti sovjetska kuhinja kakvu smo i mi imali, pa tipične ženske frizure i haljine bez rukava, sve je do detalja vjerno prikazano, da vas jednostavno hvata jeza. Kao da sam se u vremenskom stroju prebacila u te dane", kaže knjigovotkinja Jelena.
"Zanimljivo je da svi glumci imaju slavensku fizionomiju, izuzev možda šefa smjene u rudniku, koji više nalikuje na američkog farmera. Očito je i da su pretjerali s votkom. Naravno da ne ispijamo čaše votke na eks u svim prilikama", kaže menadžer Nikolaj.
Televizijski producent Jurij Golajdo podrobno se bavio katastrofom, proučavao je, putovao u Černobil i tamo snimao, pa je viđeno na njega ostavilo još jači dojam. "Sve je prikazano do najsitnijih detalja i na visokoj profesionalnoj razini", prokomentirao je.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
