Sovjetski umjetnik koji je izašao iz ludnice i održao samostalnu izložbu u Parizu (FOTO)

Vejsberg u svom moskovskom studiju, 1972.

Igor Palmin/IN ARTIBUS Foundation
Danas njegove slike krase muzejske zbirke širom svijeta, no nekada je radio kao ispomoć u umjetničkim ateljeima i provodio sate diveći se Cézanneovim radovima.

Svakog je četvrtka mladi, pomalo nervozni (kako se prisjećaju suvremenici) Vladimir Vejsberg hodao i škripao po parketima moskovskih umjetničkih galerija. Nije bio primljen u umjetničku školu, pa je tu i tamo sam izučavao crtanje, baš kao i njegov junak Cezanne.

Vladimir Vejsberg. Grm. 1947.

Inspiriran djelima drugih i eksperimentirajući s različitim stilovima, Vejsberg je razvio svoj vlastiti, postajući tako jedan od najistaknutijih praktičara sovjetske "neslužbene umjetnosti".

Od ludnice do štafelaja

Vejsberg je imao burnu mladost: na vrhuncu Španjolskog građanskog rata pokušao je pobjeći iz SSSR-a u Španjolsku kako bi se borio na strani ljevičarskih republikanaca protiv Franca. Međutim, uhitili su ga u odeskoj luci dok se pokušavao ukrcati na brod te su ga poslali ravno u psihijatrijsku bolnicu u Moskvi.

Vladimir Vejsberg. Studentica. 1956.

Njegova žeđ za ratom bila je neutažena i očajnički je žudio za akcijom na bojištu kada je izbio Drugi svjetski rat. Međutim, prema riječima njegovog prijatelja, umjetnika Valentina Vorobjova: "Ovaj je neuravnoteženi mladić proglašen nesposobnim za rat te je poslan na kopanje protutenkovskih rovova." Vejsberg ni tamo nije imao sreće. Tijekom bombardiranja je pretrpio potres mozga i njegovo se mentalno stanje pogoršalo te je ponovno poslan u bolnicu.

Vladimir Vejsberg. Obitelj. 1958.

1942. godine se "iznureni i potišteni mladić" (ponovno riječi Valentina Vorobjova) upisao na satove crtanja, koji su se nastavili tijekom rata: "…desetak fanatika svih uzrasta, ukočenih od hladnoće [...] sjenčalo je predmete napravljene od gipsa."

Traženje svog puta

Vejsberg se nakon rata pokušao upisati na Umjetnički institut V. I. Surikova u Moskvi, no naišao je na odbijanje. Uslijedile su duge godine lutanja po studijima neslužbenih moskovskih umjetnika. Sam je izučavao umjetničku tehniku i svoj je rad promatrao okom kritičara.

Vladimir Vejsberg. Kompozicija s gazom. 1968.

Satima bi sjedio ispred kompozicije dok mu se ne bi počelo vrtjeti u glavi. Bio mu je važan doslovno svaki milimetar. Tijekom jedne je takve sesije odlučio da je boja smetnja i "fiziološki odvratna". U nekim mu je djelima to pošlo za rukom, pa je tako nastao i njegov zaštitni znak "bijelo na bijelom" - ništa suvišno, samo slavlje maglovitih silueta i prostora.

Vladimir Vejsberg. Venera i geometrija. 1976.

Na njegovu nesreću, neki su radovi zahtijevali boju. "U meni postoji osjećaj istine. Ne mogu raditi bez boje. U tome i jest moja vječna borba", rekao je u jednom intervjuu povjesničarki umjetnosti Kseniji Muratovoj.

Vladimir Vejsberg. Sjedeći akt. 1960.

Kritičari i stručnjaci su 1963. godine oštro odbacili prva djela u stilu "bijelo na bijelom" kao kopiju talijanskog umjetnika Giorgija Morandija. No, Vejsberg najvjerojatnije nikada nije ni vidio njegova djela. "Cijela je Moskva pohrlila vidjeti novog 'bijelog' Vejsberga", napisao je Vorobjov.

Svjetska slava

Vejsberg, majstor "neslužbene" umjetnosti koji nikada nije slikao u stilu socijalnog realizma sa njegovim nasmiješenim kolektivnim farmerima i nabildanim radnicima, krajem 1960-ih je ipak postao član Saveza umjetnika SSSR-a - što mu je barem dozvoljavalo da spaja kraj s krajem od državnih naknada. Povrh toga je, unatoč tome što nikada nije stekao formalno umjetničko obrazovanje, počeo podučavati slikarstvo.

Vladimir Vejsberg. Crna vaza. 1976.

Prva samostalna izložba ovog samoukog umjetnika održana je ne u njegovoj rodnoj Moskvi, nego u dalekom Parizu. Nažalost, Vejsberg nije bio tamo da svjedoči vlastitom trijumfu: bilo je to 1984. godine, a odlazak u inozemstvo bio je prepun poteškoća i intervjua s KGB-om. Vorobjov piše da je Vejsberg bio nepovjerljiv jer su ga vlasti previše ispitivale.

Vladimir Vejsberg. Kocke i cilindri. 1977.

Tek je 1988. godine SSSR postavio njegovu prvu samostalnu izložbu, ali umjetnik niti taj put nije bio tu da je vidi. Prema riječima Vorobjova, na dan kada je preminuo, 1. siječnja 1985., Moskva je bila prekrivena slojem dubokog bijelog snijega.

Vladimir Vejsberg. Kompozicija sa šest kocaka. 1976.

Pročitajte i: Deset remek-djela ruskog slikarstva koja zna svaki Rus

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće