Život ovim lutkama udahnuo je neuki ruski seljak, a one se ne prestaju kretati ni nakon 100 godina

Jegor Kočurov
Neobično mehaničko lutkarsko kazalište lako nas vraća u Rusiju 19. stoljeća.

Stari ruski grad Uljanovsk (870 km istočno od Moskve) poznat je kao grad u kojem je rođen Vladimir Lenjin, ali i dom jednog čudesnog mehaničkog lutkarskog kazališta. Na samo jednan stol stalo je čitavo naselje - 49 malih figura od kojih se svaka bavi svojim poslom. Netko pere rublje, neko struže, netko šije, netko kuha - i svi se kreću istovremeno.

"Jedan dan seoskog života"

Ogromnu igračku pod ovim nazivom čuvaju u muzeju lutkarskog kazališta Uljanovska. Napravio ju je neuki (nikad nije išao u školu), ali vrlo talentirani seljak Aleksej Morozov početkom 20. stoljeća (od 1905. do 1912.). Točan datum je nepoznat, jer je majstor mnogo toga dorađivao. Mehanizam je isti kao kod vergla. Svaka lutka pravi svoje pokrete i svi su međusobno povezani.

Jedna žena sije brašno, a druga reže kupus za zimnicu. Njihove su pletenice od prave kose. Na drugom kraju stola majka pere rublje u koritu, dok njezina kćer u kolijevci ljulja svoju sestricu.

Pored njih muškarci djeljaju drvo. Alati imaju svega nekoliko centimetara.

Radi i obućar. Najsitniji detalji u njegovim rukama imaju nekoliko milimetara.

Žena u sredini prede i poliže prst kada želi izgladiti nit.

Muškarci cijepaju drva. Jedan stiže povući dim cigarete. Drvo se nikako ne predaje i poslije više od 100 godina udaranja po njemu.

Ovdje je i obitelj za trpezom. Prvu žlicu podiže otac, tek zatim svi mogu jesti. Tu su njegova žena i djeca, baka s licem punim bora koja hrani najmanjeg unuka. On dozvoljava da mu stave žlicu u usta, a zatim se okreće da bi ispljunuo kašu.

Zaboravljeni majstor

Kažu da je ovu posljednju minijaturu Morozov posudio iz svog doma. S obzirom na to da nije sačuvana njegova fotografija, ostaje nam da vjerujemo da je nalikovao na oca obitelji za tim stolom. Sve što o njemu znamo je da je rođen oko 1867. godine u Šadrinsku na Uralu i da je svakog proljeća odlazio na dug put sa svojim lutkama i obilazio mnoge sajmove. Svoju kolekciju je zvao "oživjelo drvo". Svaku scenu je opisivao komičnim riječima koje su još više zabavljale djecu.

Aleksej Morozov je svoje igračke 1923. godine pokazao na sveruskoj izložbi u Moskvi i za njih dobio diplomu i zlatnu medalju. Njegova djeca su pronašla tu diplomu, ali ne i medalju. Bit će da ju je prodao kako bi mogao prehraniti obitelj u teškim ratnim godinama, kaže ravnateljica muzeja u Uljanovsku Irina Majsakova. Tako su vjerojatno nestale i njegove druge kompozicije: "Jedan dan na polju", "Jedan dan imućne seoske obitelji" i "Jedna večer u seoskom klubu". One su možda i u nekim privatnim kolekcijama u inozemstvu, ali dokazi ne postoje.

Morozov je preminuo 1934. godine u selu Majni pored Uljanovska. Sahranjen je na seoskom groblju, ali ni točno mjesto njegovog groba nije poznato. Njegovi praunuci i danas žive u Uljanovsku.

Muzej ima još jednu kompoziciju lutaka posvećenu sovjetskim radionicama koju je napravio Aleksejev sin 1947. godine. Vasilij je također bio vrlo talentirani lutkar kao i njegov otac, ali preminuo je te iste '47. godine (vratio se s fronta Drugog svjetskog rata bez nogu).

Aleksejeva djeca su 1960-ih godina pronašla ove lutke u staroj kući, a kazalište je dobro platilo za cijelu kolekciju - 500 rubalja, četiri prosječne plaće u ta vremena. Sada bi mnogi muzeji voljeli imati ovu kolekciju.

Lutke su u odličnom stanju, iako malo raštimane, i, sudeći po crtežima Morozova, bilo je više figura, nedostaju, recimo, djevojčice koje grickaju sjemenke.

"Osamdesetih smo godina htjeli prenijeti kompoziciju u M0skvu, ali nešto se pokvarilo i ponovno smo je sklapali u Uljanovsku", kaže Majsakova.

Inženjeri danas tvrde da je najvažnije više ništa ne pomicati s mjesta. Inače, lutke kao da su otporne na zub vremena. Stoljeće kasnije sve radi i svi kostimi i osobe su sačuvali svoje boje. Možda su ove lutke zaista žive?

"Sjedila sam jednom u radionici i čula kuckanje čekića, sigurna da je kompozicija isključena. Ipak, čekić je i dalje kuckao", prisjeća se ravnateljica muzeja. "Bio je to jedan od Morozovljevih sinova-lutaka u poslu. Kako sad to objasniti?"

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće