Činjenica da je Rusija Drugom svjetskom ratu izgubila daleko više vojnika nego bilo koja druga zemlja duboko je utjecala na psihu ruskog naroda. Time se definira i način na koji Rusi već desetljećima razmatramo vlastito mjesto u povijesti svijeta. Neki od nas smatraju da nije dobro koristiti svoje poginule pretke kao argument u opravdavanju stava Rusije u međunarodnim odnosima, ali su ruski ratni gubici na neki način postali neodvojivi od te navike – svi smo mi u tom pogledu veliki taktičari i stratezi.
Mogli smo od ovoga i početi, ali ako ćemo iskreno, to je jedina stvar u kojoj Rusi idu ispred svog vremena. Pomoću vrlo skromnih sredstava oni stvaraju nešto zaista impresivno, a zatim to što su stvorili "nabijaju na nos" svima ostalima.
Rusija je i dalje jedina zemlja koja ima tehničku mogućnost slanja kozmonauta na Međunarodnu svemirsku postaju i vraćanja na Zemlju pomoću svemirskog broda "Sojuz" (ti letovi nisu uvijek uspješni, pogotovo je neuspješan bio posljednji u kojem su srećom i ruski i američki kozmonaut preživjeli i sada se spremaju za novi let). Te "krntije" funkcioniraju već 50 godina, ali su još uvijek u dobroj formi. SAD pokušava sustići Rusiju pomoću projekata SpaceX i Boeing, ali njihovo testiranje, kako tvrdi NASA, neće početi prije 2019. godine.
Istini za volju, svemirski program je neka sasvim druga priča koja zahtijeva ogromna sredstva, ali naš program nas često podsjeća da se ponosimo time što pomoću oskudnih sredstava pravimo vrlo složene sustave, daleko brže nego što drugi to postižu investiranjem milijardi dolara. Takav pogled na svijet je temelj mnogih naših modela oružja i automobila, kao i načina razmišljanja koji glasi otprilike ovako: zašto raditi više kada se može raditi pametnije. Pogledajte našu priču o dečkima koji su staru "buhanku" (kombi) pretvorili u nešto zaista neobično.
Čajkovski, Prokofjev, Rimski-Korsakov, Musorgski, Skrjabin, Rahmanjinov, Stravinski... Taj spisak se može nastaviti unedogled. Štoviše, moglo bi se reći da je naša klasična tradicija vjerojatno jedino područje kulture u kojoj se osjeća da je u pitanju proizvod europske civilizacije.
Ruski kompozitori su u pravom smislu riječi građani svijeta, sudeći po sposobnosti da u svojim djelima premoste velike razlike između različitih kultura. Književnost, naprimjer, ne može uvijek to postići, mada se mi podjednako ponosimo i time što imamo najdepresivnije pisce na svetu.
Mi volimo sebe doživljavavati kao borce, kao ljude koji opstaju u teškim uvjetima i vole pravu borbu. Cijelog života podnosimo tešku klimu i prolazimo kroz teške političke i kulturne tranzicije.
Rusi često "skidaju stres" obiljem psovki i šutanjem predmeta u sobi. Često izgleda da se u razmišljanju rukovodimo egoizmom, ali to je zapravo način riješavanja poteškoća.
Puno toga je, naravno, plod naše teške povijesti. Pogotovo takvih njenih trenutaka kao što su Prvi i Drugi svjetski rat. Ako niste formulirali mističnu interpretaciju svojih stradanja, onda vaša žrtva nema puno smisla. A pošto smo naučeni da se žrtvujemo radi općeg dobra, sviđa nam se da tom žrtvom filozofski tumačimo sve poteškoće i napore.
Za razliku od ljudi na Zapadu, kod nas se nepopustljivost doživljava kao važna osobina. Mi znamo da ne postoji nitko drugi tko će nas spašavati. Isto tako znamo da se ne možemo osloniti na milostinju. Zbog toga je naša nepopustljivost u određenoj mjeri vezana za opstajanje. Zamislite da je vaš konj na izdisaju usred surove ruske zime kada ste kilometrima daleko od najbližeg sela. Tada se u vama budi neki vaš unutrašnji čovjek.
Naravno, postoji i druga strana te "toksične odvažnosti", ali zar Ruse zaista treba kriviti za to? To je nacija u kojoj su energičnost i umješnost uvjet da nešto napravite ili ćete u protivnom ostati po strani, a možda ćete umrijeti od gladi ili hladnoće.
Iz tog razloga žene u Istočnoj Europi najviše cijene najbanalniju muškost kod svojih muškaraca jer takvi najčešće "završavaju svaki posao".
Roman "Baudolino" Umberta Eca bi mi trebao biti jedan od najomiljenijih. U mnoštvu fantastičnih mjesta i bića, opisanih u njemu, postoji i rasa ljudi koji vrlo nestrpljivo čekaju da se žrtvuju, i to u najvećoj mogućoj mjeri. Ako se trenutno ne vodi nikakav rat, čovjek ove rase prilazi nepoznatim ljudima i moli ih da mu odsjeku glavu, jer očigledno ne postoji drugi način pokazivanja koliko vrijedi osim žrtvovanja vlastitog života. Ti izmišljeni ljudi se ne razlikuju previše od Rusa, kojima je od djetinjstva usađena ideja požrtvovnosti.
To se posebno vidjelo u Prvom svjetskom ratu kada su milijuni Rusa sahranjeni na najvećem javnom pogrebu u Petrogradu, i kada je kult žrtvovanja života radi domovine dostigao vrhunac.
Vi to, naravno, možete vidjeti i u našoj književnosti, gdje se "krčkanje" u vlastitoj boli tretira kao nešto zasluženo i važno. Mnogi doživljavaju Ruse kao ljude koji su pretjerano opterećeni poviješću, dok Rusi, naprotiv, s visine gledaju one koji povijest ne pamte.
Ovu osobinu neki doživljavaju kao "širinu ruske duše", mada se taj izraz češće koristi za rusku dobrotu i darežljivost, iako on zapravo treba da obuhvata i iracionalnost, tj. sklonost Rusa da preterano burno reaguju u nekim situacijama.
U određenom smislu se ruska psiha vrti oko socijalnog statusa. Ako nekome ponudiš da mu završiš neki posao ili učiniš nešto za ljude iz svog okruženja, to je ponašanje koje se odobrava i s kojim sam ja odrastao. Mi bismo mogli postati prva nacija na svijetu u kojoj ljudi žive kao individualci u uvjetima slobodne tržišne ekonomije, ali naša kultura se i dalje oslanja na mišljenje zajednice o pojedincu. Punoo toga dobrog i lošeg što mi činimo potječe od sagledavanja tog stava zajednice. Rusi kao zajednica ne mare previše za mišljenje pojedinca, a kao individualci duboko u duši ipak brinu o zajednici.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu