Adriana Prlić: Rusija me oduvijek zanimala

Privatna arhiva
27-godišnja kustosica u Muzeju za umjetnost i obrt Adriana Prlić ima velike planove za osvajanje ruske umjetničke scene, a također želi u Hrvatsku dovesti poznata ruska imena.

Prvi Adrianin projekt povezan s Rusijom u kojem je sudjelovala bila je izložba „Orašar – najljepša božićna bajka“ u MUO-u, dok je u Državnom povijesnom muzeju Sankt-Peterburga povodom obilježavanja 50. obljetnice prijateljstva Zagreba i Sankt-Peterburga sudjelovala u organizaciji izložbe „Klasici hrvatske fotografije“ autorice Dunje Nekić.

Kada se pojavila tvoja ljubav prema Rusiji?

Sigurno još od roditelja, ali i moj profesor književnosti u školi je bio veliki rusofil, upravo je on usadio u mene nevjerojatnu ljubav prema ruskoj književnosti. Toliko sam voljela Gogoljevu „Kabanicu“ da sam je nosila u svih sedam stanova i četiri države u kojima sam živjela od svoje 16. godine kad sam je prvi put pročitala. Iskreno, oduvijek sam voljela rusku kulturu, rusku misao, njihovu melankoliju, dubinu i ironiju. Kasnije sam upoznala puno Rusa i svi su oni pokazali da su stereotipi o Rusima pogrešni – bili su to veseljaci, inteligentni ljudi, izuzetno strpljivi i nevjerojatno dobri domaćini, što su i dokazali tijekom ovog nogometnog prvenstva.

Kao kustosica zagrebačkog muzeja sigurno imaš želju dovesti nekog poznatog ruskog umjetnika u Hrvatsku...

Ono što bih uistinu voljela vidjeti u Muzeju za umjetnost i obrt je izložba poznatog suvremenog umjetnika Ilje Kabakova. Ilja Kabakov je na Zapadu jedan od najcjenjenijih suvremenih ruskih umjetnika, jedan od utemeljitelja moskovskog konceptualizma i tvorac posebnog žanra u umjetnosti – totalnih instalacija. Od kasnih 80-ih sve svoje projekte radi zajedno sa suprugom i koautoricom Emilijom Kabakovom.

Umjetničko djelo pod nazivom „Soba #6“ na izložbi „Neće sve povesti u budućnost“ konceptualnih umjetnika Ilje i Emilije Kabakov u peterburškom Ermitažu.

Umjetničko djelo pod nazivom „Soba #5“ na izložbi „Neće sve povesti u budućnost“ konceptualnih umjetnika Ilje i Emilije Kabakov u peterburškom Ermitažu.

Njegovo stvaralaštvo pratim od početka studija, a posljednji put me njegov rad, nastao u suradnji sa suprugom Emiliom, oduševio na odlično postavljenoj izložbi u Tateu u Londonu.

 Odgojena sam u hrvatskom sustavu koji je izrazito naklonjen ruskoj umjetnosti, bilo ruskoj pisanoj riječi, bilo vizualnoj umjetnosti ili glazbi. Nakon srednje škole sam otišla u američki obrazovni sustav koji je inzistirao na svom umjetničkom stvaralaštvu 20. stoljeća i tada su mi jako nedostajale ruska riječ i ruska misao.

S hrvatskom publikom, ali i hrvatskim suvremenim stvaralaštvom tog vremena, dobro bi korespondirala i djela nezamjenjivog Ela Lissitzkog o kojem sam pisala završni rad na fakultetu.

Roman Abramovič i Daša Žukova su još jedan par koji se u Rusiji dosta kritizira.

Ljudi vole kritizirati, ali ne i kritički gledati što nije fer niti produktivno, jer upravo takvi kolekcionari potiču tržište i otvaraju prostor mladim umjetnicima. Izložbe koje su oni postavljali u suradnji s hvaljenim kustosima i institucijama su na najvišem nivou i svojim su profesionalizmom dokazali da su klasa za sebe.

Njihov umjetnički  prostor, Muzej suvremene umjetnosti Garage u Moskvi, ima fantastične izložbe poznate po svojim instalacijama. Voljela bih tamo vidjeti hrvatske umjetnike, primjerice nevjerojatno kreativnu Ivanu Franke za koju vjerujem da bi na jedinstven način mogla interpretirati prostor Garagea.

Mogu li hrvatski umjetnici biti zanimljivi Rusima?

Naravno da bih voljela imati priliku Rusima pokazati neke naše suvremene umjetnike, primjerice Zlatana Vehabovića, veliku nadu hrvatske umjetnosti, koji trenutno ima izložbu u Umjetničkom paviljonu. Tu su i već etablirani umjetnici poput Mladena Stilinovića ili Sanje Iveković, ali i neki novi poput mlade nade Vinka Vidmara. Ambicija nam je ostvariti suradnju u području fotografije, primjerice dovesti u Hrvatsku fotografije Aleksandra Rodčenka, jednog od osnivača konstruktivizma i oca dizajna i reklame u SSSR-u, predstavnika fotografije „Nove vizije“. Radimo na tome da i hrvatske fotografe predstavimo ruskoj publici, kao što smo to učinili prošle godine u Sankt-Peterburgu gdje su reakcije bile predivne. Komentari na izložbu su bili sjajni, bila sam dirnuta.

Vidi se da osim umjetnosti voliš i modu, imaš li nekog najdražeg ruskog dizajnera?

Izrazito mi se sviđa estetika Alise Kuzembaeve, nevjerojatni motivi Alene Akhmadullin i rad Ulyane Sergeenko čiji je stil izrazito ženstven i u današnje vrijeme androginosti prkosi svojom istovremeno nježnom i senzualnom stranom.

 Elena Perminova, Nataliоa Vodianova, Uljana Sergeenko

Alena Akhmadullina Fashion Show u Moskvi.

Jesi li bila u Rusiji tijekom prvenstva?

Bila sam na utakmici Rusija – Hrvatska. S Rusima sam se složila na prvu. Nakon utakmice sam završila bez svih svojih rekvizita, jer sam ih podijelila. Rusi su nam vikali „braćo Slaveni“, molili su nas da im damo naše dresove i ja sam im, naravno, dala sve što sam imala, tu atmosferu nikad neću zaboraviti. Rusi su vrlo srdačan narod, iako možda ne na prvu, ali vrlo brzo uđu pod kožu.

 

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće