Rusko kino dobiva veliku podršku vlasti

U Rusiji su se dvadeset i pet godina gledali uglavnom američki filmovi: rezultat toga je da je izrasla čitava jedna generacija odrasla na američkoj kulturi, stoga su ruske vlasti u posljednjih nekoliko godina počele posebnu pozornost posvećivati podršci domaćoj kinematografiji. Ministarstvo kulture Ruske Federacije je za razdoblje od 2013. do 2018. godine osnovnim ciljem nazvalo upravo podršku domaćoj filmskoj industriji – od osiguravanja jednakog pristupa filmovima za sve do obuke novih stručnjaka koji će moći raditi u novim tehničkim uvjetima.

U razvoju ruske filmske umjetnosti zaista su se pojavili pozitivni trendovi – u kinima su se počeli pojavljivati filmovi koji su dobili velike pohvale međunarodnih filmskih kritičara: „Dom“ O. Pogodina, „Visocki. Hvala što si živ“ P. Buslova, „Elena“ A. Zvjaginceva, „Faust“ A. Sokurova. No, unatoč tome, statistika pokazuje da i dalje vodeće mjesto na blagajnama još uvijek zauzimaju američki filmovi. Mnogi umjetnici smatraju da suvremena Rusija u većoj mjeri „upija“ svjetsku kulturu no što ju obogaćuje, stoga se u Rusiji već u više navrata raspravljalo o uspostavljanju kvota na uvoz i prikazivanje filmova strane proizvodnje.

„Sovjetski film” u suvremenoj Rusiji

Svi znaju za sovjetske redatelje kao što su Tarkovski, Bondarčuk, Ejzenštejn. „Sovjetski film“ u Rusiji, a i u čitavom svijetu, je brend, cijenjeni proizvod. Kada ruski filmski znalac želi pohvaliti neki film, on kaže: „To je sovjetski film.“ Takve su pohvale u posljednje vrijeme zaslužili i filmovi „Legenda broj 17“ i „28 Panfilovih junaka“, koji su dobili najviše ocjene filmskih kritičara.

Suvremeni film „Posada“ o junaku-pilotu Alekseju Guščinu nije zaslužio takvu ocjenu, premda se radi o remakeu sovjetskog filma. Gledatelji su smatrali da film previše imitira zapadne filmove sa specijalnim efektima te su ga nazvali „američkim filmom“. I to je nadaleko poznata definicija, koja često nije povezana sa zapadnom produkcijom.

Moramo priznati da su svi ili gotovo svi filmovi koje sam nazvala postali klasici ne samo sovjetske, već i svjetske kinematogradije. Dovoljno je reći to da je „Oklopnjača Potemkin“ proglašena najboljim filmom na popisu 12 najboljih filmova svih vremena, prema rezultatima međunarodne ankete kritičara u Bruxellesu 1958. godine (110 od 117 glasova). Isti se film našao na prvom mjestu među 100 najboljih filmova prema anketi filmskih znalaca iz 1978. godine. I, najzad, ovaj je film zauzeo počasno treće mjesto na popisu 100 najboljih filmova svjetske kinematografije magazina Empire, sastavljenom nedavno, 2010. godine.

Može li se današnji ruski film pohvaliti nečim sličnim?

Najviše je ocjene publike u posljednjih pet godina dobila sportska drama s Danilom Kozlovskim „Legenda broj 17“ o legendi svjetskog hokeja Valeriju Harlamovu, o tome kako se obistinio njegov san - upornost, sportski talent i strogi treninzi velikog trenera Anatolija Tarasova učinili su „broj 17“ legendom svjetskog hokeja. Rusi jako vole drame s ruskim autobiografskim ličnostima kojima se mogu ponositi.

U posljednjih je pet godina najuspješniji na kino blagajnama bio film Fjodora Bondarčuka „Staljingrad“ – prvi ruski projekt u IMAX formatu. Ratni filmovi su veliki dio ruske kinematografije. Rusi ponosno djeci prikazuju sovjetske filmove o Drugom svjetskom ratu, o izdržljivosti i predanosti ruskog vojnika. Film o Staljingradu govori o jednoj od najkrvavijih bitaka u povijesti čovječanstva.

Najskuplji je bio film „Ispijeni suncem 2: Citadela“ Nikite Mihalkova – budžet filma je iznosio 45 milijuna dolara, a zaradio je samo 1,5 milijuna dolara. Ukupno su ruski filmovi na kino blagajnama u 15 godina zaradili 1,78 milijardi dolara.

Na listi redatelja koji, kako navode autori istraživanja, „predstavljaju neku vrstu modela ruske kinematografije u minijaturi“, na vrhu se našao Timur Bekmambetov, poznat po uspješnim masovnim projektima. Na drugom se mjestu našao predstavnik autorskog filma Aleksej Balabanov, a na trećem Petar Buslov, koji je snimio „Bimmer“ i film „Visocki. Hvala što si živ“.