Otac mu je umro 1533. godine, kada je nasljednik imao samo tri godine. Formalno gledano, iste godine je Ivan postao Veliki knez cijele Rusije, ali, naravno, nije mogao vladati. Za vlast su se borili utjecajni boljari, predstavnici stare aristokracije.
S 8 godina je ostao siroče. Kao skrbnici su mu se nametnuli knezovi iz roda Šujskih. Oni su se prema njemu ophodili s prezirom. Zapamtio je da ga nisu čak ni hranili dovoljno. Povjesničar Sergej Solovjov je smatrao da kasnija careva surovost vuče porijeklo od surovog djetinjstva: "Šujski su posijali koristoljubivost, prezir prema zajedničkom dobru, prema životu i časti bližnjega, a iz tog sjemena je nikao Grozni".
Ivan je okrunjen 1547. godine, kada je postao punoljetan. Prije njega su svi vladari Moskovske Rusije imali titulu velikog kneza, a on se prvi proglasio kraljem, tj. "cezarom" ili, po zapadnoj terminologiji, "carom", koji vlast dobiva izravno od Boga.
Ta titula je Rusiji i njezinom vladaru osigurala veliki značaj u očima europskih vladara. Ivana Groznog su kao cara priznali engleska kraljica Elizabeta I., car Svetog rimskog carstva Maksimilijan II. Habsburg, i drugi. Ivan IV. se dugo dopisivao s engleskom kraljicom Elizabetom. Legenda kaže da ju ju čak i zaprosio, a ona je, tobože, odbila carevu ruku. Činjenica je da su upravo za vrijeme Ivana Groznog Rusija i Engleska uspostavile trgovinske odnose.
U mladosti se Ivan IV. trudio biti napredan vladar. Od 1549. do 1560. godine rukovodio je zemljom zajedno s neformalnom vladom "Izabrane rade" (krug ljudi bliskih vladaru, mladih predstavnika aristokracije i svećenstva).
Rada je provela mnoge važne reforme koje su caru dale veliku vlast, dok su ovlasti boljara ograničene. Kasnije je, međutim, Ivan IV. raspustio Radu i počeo vladati kao samodržac.
Nakon razdoblja "Izabrane rade" 1565. godine došlo je vrijeme carevijeh "opričnika". Bilo je to doba surovih represija. Car je podijelio teritorij Rusije na "zemščinu", gdje su boljari i dalje bili na vlasti, i "opričninu", kojom je on osobno upravljao uz pomoć odabranih opričnika (tjelohranitelja koji su činili carevu gardu).
Njemački plemići Taube i Kruze, koji su živjeli u to doba, tvrde da se jezgra opričnine sastojala od ljudi koji su predstavljali svojevrsni "crkveni red", na čijem čelu je bio osobno car Ivan IV. Članovi tog "reda" oblačili su se kao redovnici i molili su se zajedno s kraljem. Simboli opričnine su bili pseća glava i metla. "To znači da oni prvo ujedaju kao psi, a zatim čiste iz zemlje sve što je suvišno", pisali su spomenuti Nijemci.
Do 1572. godine opričnici su terorizirali boljare i njihove pristalice uništavajući čitave obitelji. "Ubijane su i žene i djeca, grubo su šikanirane žene onih koji su optuženi za izdaju, bilo je čak i javnih i vrlo surovih mučenja", navodi povjesničar i pisac znanstvene fantastike Dmitrij Volodihin. Krajem tog razdoblja ubijane su već i same vođe opričnika. Prema procjenama povjesničara, tada je pobijeno najmanje 4500 ljudi.
Tijekom čitave svoje vladavine Ivan Grozni je širio teritorij zemlje. Do nogu je potukao Kazanjski i Astrahanjski kanat i pripojio ih Rusiji. Pripojio je također i područja duž Volge i Urala i počeo osvajati Sibir.
Nisu svi ratovi bili tako uspješni. Primjerice, u pokušaju da dobije izlaz na Baltičko more Rusija je izgubila Livonski rat 1558-1583. protiv Poljsko-litvanske državne zajednice i Švedske. U to vrijeme su Krimski Tatari napadali i pustošili središnje dijelove Rusije - 1571. godine su stigli čak i do Moskve i spalili sve osim Kremlja. Kasnije su i oni potučeni do nogu.
Car Ivan Grozni je iskreno vjerovao u Boga i darežljivo davao priloge manastirima, premda je među ljudima ubijenim po njegovoj naredbi bilo i svećenika, pa čak i svetitelja. Bio je obrazovan i imao je govorničkog dara. Uz pomoć danskih tiskara Ivan IV. je osnovao u Moskvi prvu rusku tiskaru i obvezao je svećenstvo da organizira škole za opismenjavanje djece. U njegovo vrijeme se u Moskvi pojavilo čak i nešto nalik na konzervatorij.
S druge strane, bio je krajnje surov i osvetoljubiv (što je naročito došlo do izražaja u razdoblju opričnine), osobno je izadavao naredbe o pogubljenjima. "Naša je volja da nagradimo svoga slugu, naša je volja i da ga pogubimo", govorio je car.
Ivan IV. se ženio najmanje šest puta. Imao je osmero djece i većina je umrla u prvim godinama života. Najstariji sin Ivan umro je 1581. godine. U pojedinim ljetopisima piše da je car slučajno ubio carevića, udarivši ga žezlom za vrijeme svađe. Mnogi znanstvenici smatraju da je ta priča izmišljena i da je carević umro uslijed bolesti. Spomenutoj legendi posvećena je jedna od najpoznatijih slika Tretjakovske galerije "Ivan Grozni i njegov sin Ivan" autora Ilje Rjepina. Na slici je Ivan Grozni prikazan kao starac s luđačkim pogledom koji grli mrtvog sina užasnut vlastitim postupkom.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
