Što poznatog Rusa već godinama dovodi u Zagreb?

Povodom osmog po redu izdanja Međunarodnog festivala komorne glazbe Musica Maxima, koji se od 27. do 30. rujna održavao u Muzeju Mimara (uz poseban koncert Vlatka Stefanovskog i Zagrebačkog komornog orkestra 3. listopada u Kinu SC), porazgovarali smo s glasovitim ruskim violinistom Maksimom Fedotovim i sjajnom pijanisticom Galinom Petrovom, njegovom suprugom. Festival u kojem je zagrebačka publika mogla uživati proteklog tjedna nastao je kao rezultat višegodišnje suradnje našeg ruskog sugovornika i Mladena Dervenkara, voditelja Zagrebačkog komornog orkestra. 

Osim o samom festivalu nekad i sad, s ovim izvanrednim duom popričali smo i o njihovoj posebnoj povezanosti s Hrvatskom, odnosu politike i umjetnosti, a otkrili su nam i postoji li razlika između publika pojedinih zemalja.

„S Mladenom Dervenkarom i Hrvatskom uopće veže nas dugo prijateljstvo. Ovdje imamo zaista mnogo prijatelja. U Hrvatsku Galina i ja dolazimo već 25 godina, od početka 90-ih. Ja sam u više navrata bio član žirija izvanrednog Međunarodnog violinističkog natjecanja 'Vaclav Huml', zatim su tu i brojni koncerti u Lisinskom sa Zagrebačkom filharmonijom i Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije. Surađivao sam s Barezom, Klepačem, Krpanom i raznim drugim dirigentima. Bilo je tu i raznih festivala na moru – u Puli, Dubrovniku, kao i radionica - na Hvaru, u Lovranu... Jedan prilično bogat koncertni i stvaralački život“, pojašnjava nam Fedotov svoj odnos s Hrvatskom, u kojoj je zaista čest gost.

Prokofjevljeva glazba u pop hitovima? Balalajkaj!

Što se ideje o stvaranju festivala tiče, Fedotov objašnjava da se ona rodila iz suradnje s Dervenkarom i Zagrebačkim komornim orkestrom i prijateljstva koje je tu suradnju pratilo. Inače je Zagrebački komorni orkestar prvotno bio okupljen kasnih 30-ih, no prestao je postojati za vrijeme Drugog svjetskog rata. Njega su prije 12 godina odlučili nanovo okupiti violinisti Mladen Dervenkar i Marko Mađarić. Maksim Fedotov i Galina Petrova svirali su 2005. godine na prvom koncertu tog orkestra u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, a prošle su godine zajedno s njima svirali na 10. obljetnici osnivanja orkestra u Lisinskom.

„Na sreću smo odmah naišli na veliku podršku ovom projektu“, kaže Fedotov i uz smijeh nastavlja, „nažalost, ne baš onu financijsku, ali u svakom slučaju jaku moralnu podršku!“

U pokroviteljstvo koncerta odmah se uključio tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović, a ono se nastavilo sve do danas. Uslijedila je pomoć Ministarstva kulture RH, Grada Zagreba, Veleposlanstva Rusije u Zagrebu, Veleposlanstva Hrvatske u Moskvi i drugih, kao i medijska podrška HRT-a i, od prvog dana, Ruskog ljetopisa. Danas su sponzori i partneri koji festival „drže iznad vode“ Mimara, Matica Hrvatska i Hotel Dubrovnik, uz gore spomenute institucije.

„Nama je iznimno drago da su institucije i vlasti zamijetile naše glazbeno prijateljstvo, prijateljstvo glazbenika. Veleposlanstvo RF u Hrvatskoj i veleposlanik Anvar Azimov osobno aktivno s nama surađuju i njeguju rusko-hrvatsku kulturnu suradnju. Primjerice, na njihovu molbu Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo kulture Rusije osiguravaju pokrivanje putnih troškova mladim ruskim glazbenicima koji žele sudjelovati na ovom festivalu“, kažu nam violinist i pijanistica.

Kako bilo, prvi festival Musica Maxima održao se 2009. godine u Opatičkoj ulici da bi se već sljedeće godine preselilo u Mimaru. „Iz godine u godinu festival se razvija, svake mu godine dodajemo nešto novo“, kažu naši sugovornici.

Glazbenici objašnjavaju kako je za njih najljepši dio cijele ove priče to što u sklopu festivala u Zagreb dolaze brojni njihovi prijatelji iz raznih zemalja svijeta. Prema njihovim riječima, upravo to stvaralačko prijateljstvo i uživanje u glazbi i jesu ciljevi ovog festivala.

„Treba svakako reći da su na svim izdanjima festivala gostovali vrlo značajni glazbenici. Od početka smo se i Mladen i mi trudili da sve bude na visini“, prisjeća se Fedotov. „Koga bismo god od naših prijatelja i kolega pitali da nam se ovdje pridruži, svi su istog trena pristajali, da bi se mnogi od njih u Hrvatsku vratili i više puta.“

Svjatoslav Rihter: Duh je poput vjetra – puše gdje i kako hoće

Od svih velikih glazbenih imena koje je zagrebačka publika imala i ima priliku vidjeti, Fedotov navodi samo neka - njemačkog violončelista Davida Geringasa, talijanskog pijanista Sandra De Palmu, austrijskog pijanista i dirigenta ruskog porijekla Alekseja Kornijenka, austrijsku violinisticu ruskog porijekla Jelenu Denisovu, francuskog pijanista, dirigenta i kompozitora Françoisa Weigela, ruskog violončelista Sergeja Roldugina...

„Ove je godine jedno od zanimljivijih imena koje smo doveli svakako izvanredni violinist Frederic Moreau kojeg smo upoznali na festivalu u Južnoj Koreji. Moreau je nastupio s hrvatskom pijanisticom Petrom Gilming“, istaknula je Galina Petrova.

„Popis naših prijatelja i kolega koji su sudjelovali i koji i dalje sudjeluju na ovom festivalu dugačak je. Ipak, osnova festivala svakako je Zagrebački komorni orkestar od kojeg je sve počelo. Treba reći da na festivalu već nekoliko godina održavamo i matineje mladih glazbenika. Prekrasan je doživljaj pratiti njihov rast, ne samo onaj izvana, već i onaj umjetnički, stvaralački, profesionalni“, slažu se glazbenici.

U razgovoru s Fedotovim, inače umjetničkim direktorom festivala, stječete dojam da se organizacija festivala odvija sama od sebe i da se zaista sve gradi iz entuzijazma, prijateljstva i ljubavi prema glazbi. Ipak, otkriva nam da je ključ uspjeha festivala dobra suradnja njega i Mladena Dervenkara, direktora festivala, koja se temelji na otvorenoj raspravi i zajedničkom rješavanju problema. Čak, kaže, i kolege koji dolaze gostovati u Zagreb rado s njima dijele i svoje vlastite ideje i zamisli u pogledu razvitka festivala. „Ovaj festival nije velik, ali ima tendenciju razvoja“, nadodaje.

„Mislim da bi i jednoj ogromnoj Moskvi dobro došao jedan takav direktor poput Mladena“, sa smiješkom zaključuje Petrova.

Fotografije poznatih ruskih baletnih umjetnika sada u boji

Fedotova i Petrovu pitali smo postoji li kakva razlika između publike u Hrvatskoj i Rusiji. „Nama kao profesionalcima okolina u kojoj nastupamo zapravo ne igra presudnu ulogu. Ipak, hrvatsku publiku volimo na isti način kao i rusku, posebno radi toga što već imamo i svoju redovnu publiku. Hrvatska i ruska publika zapravo imaju poprilično sličnu energiju, dvorana uvijek odiše pozitivnom energijom. Japan je, na primjer, jedna sasvim druga priča, i pritom nije stvar u količini aplauza, već baš u toj specifičnoj energiji publike“, kaže nam Galina Petrova.

Što se profesionalnosti tiče, par se u vezi s time prisjetio i jedne zanimljive anegote s nastupa na otoku Krku. Nastupali su u jednoj crkvici pred svega 30-ak ljudi, no ispalo je tako da su publiku toliko oduševili da ih nisu puštali i tražili su bis za bisom. Sve to ne bi bilo problematično da Galina Petrova toga dana nije stala na ježa. Na bol, ipak, nije mislila, jer, kako kaže, „dok publika uživa, oni će svirati“.

Na koncu nas je zanimalo smatraju li da određena politička situacija utječe na realizaciju festivala u nekoj zemlji, no kažu da na primjeru Hrvatske to nisu osjetili. Za njih je osobno lijepo kada vlasti i institucije prepoznaju umjetničku vrijednost nekog projekta i uključe se u njega, ali, kažu „kad toga i ne bi bilo, ovakvi događaji svejedno bi postojali“.

„Politika se mijenja, a umjetnost je vječna. Ona čuva mir na zemlji. Politika, pak, postoji izvan te velike umjetnosti. Ako i zabranite Bacha, Beethovena i Mozarta - oni će svejedno živjeti, nema te sile koja bi ubila veliku umjetnost“, smatra Petrova, objašnjavajući nam „moć iznimne glazbe“, i dodaje: „Kultura budi ono najbolje u ljudima. Mi se kao profesionalni glazbenici cijelo vrijeme bavimo prekrasnom glazbom koja nam uljepšava život. Zato želimo da što više ljudi uživa u njoj. To je za nas sreća“, predano zaljučuju Maksim Fedotov i Galina Petrova, pritom nazivajući same sebe „ne ruskim glazbenicima, već glazbenicima svijeta, upravo zbog toga što sviraju djela zaista raznolikog porijekla“.