Straža ispred zidina Kremlja: Nemam pravo ne odstajati do kraja

Anton Papić
Pred zidinama Moskovskog kremlja dva vojnika stoje u stavu mirno i čuvaju Grob neznanog junaka. Djeca misle da se radi o limenim vojnicim iz bajki: „Mama, mama, jesu li živi? Hej, trepnuo je! Živ je!“ ili „Mama! Jesu li to roboti?“. Stražari su za RBTH otkrili kako se uspiju ne zakašljati dok nepomično stoje na straži i kako se u blizini Vječnog plamena ponašaju Kinezi.

To su obični mladi ljudi iz cijele zemlje koji su u zadatak dobili služiti u Predsjedničkoj pukovniji. Uvjeti za stupanje u pukovniju su motivacija, minimalno srednjoškolsko obrazovanje, nekažnjavanje, normalno moralno-psihičko stanje i, naravno, vanjština: pravilne crte lica, visina između 175 i 190 centimetara, odsustvo tetovaža i ožiljaka. Između njih se odabire nekolicina koja će stupiti u počasnu stražu i to su upravo oni koje možete vidjeti kako nepomično stoje pred zidinama Kremlja.

 

Tjedan dana života u stavu mirno

Aleksandar Makarcev iz 1. počasne garde u 9 je mjeseci staža 150 puta stupajući – dižući nogu pod kutom od 90 stupnjeva - izlazio na svoje mjesto. To znači da je Aleksandar u stavu mirno proveo tjedan dana svog života. Među ovim limenim vojnicima najveća je pogreška zagledati se u djevojku ili u „svoje“ – kada dođu ljudi u istoj uniformu, to odmah upada u oči.

Izvor: Anton PapićIzvor: Anton Papić

Tijekom službe Aleksandar je naučio razlikovati ruske turiste od onih iz inozemstva: "Naši imaju zaobljenija lica, dok Europljani imaju simetrične crte lica i ravne usne. Rusi se više smiješe. "

O čemu vojnici razmišljaju dok stoje na straži? Odgovor na ovo pitanje otkrio nam je Aleksandrov prijatelj Jevgenij Rindin iz 1. počasne straže: „Razmišljaš o onima koji su ovdje stajali prije tebe i što to sve skupa znači: Grob nepoznatog junaka. Tu je pokopan čovjek koji je dao svoj život za sve nas. Kako da onda ne odstojiš i ne strpiš se do kraja?“

Grob nepoznatog junaka postavljen je u Aleksandrovskom vrtu u blizini zidina Kremlja 1966. godine, u čast 25. obljetnice poraza njemačkih vojnika u bitci za Moskvu. To je spomenik u čast svim vojnicima koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu. Ovaj spomenik se još naziva i Glavno stražarsko mjesto broj 1.

Selfie pokraj Vječnog plamena

„Raduje me vidjeti čitave obitelji s djecom“, govori Aleksandar. „Neki se dolaze pokloniti, neki čak i plakati. Bake i djedovi se u pravilu prekriže, polože cvijeće. Posebno je lijepo vidjeti Kineze koji su upoznati s našim običajima i koji se tri puta poklone ispred Groba neznanog junaka“. Ima i mladih ljudi koji ovdje dođu snimiti selfie. Trude se isprovocirati nas, viču: „Dođite s nama.“  Aleksandar se naučio nositi s takvim situacijama: „Kada se događaju takve stvari nastojim gledati iznad njih i odvojiti se od gomile. Primjećujem što se događa i što govore, ali ne posustajem.“

Izvor: Anton PapićIzvor: Anton Papić

Tajne strategije

Aleksandar pokazuje preplanule šake i podiže košulju do lakta – tu je koža bijela. "Jučer je u Moskvi bilo abnormalno vuće, 38 stupnjeva u hladu, a ovdje se zagrijava granit i vruće je od vatre – na koncu ovdje bude 50 stupnjeva, ali ništa ne možete učiniti - morate to izdržati". Stražar nam otkriva tajne: ako na vas sleti osa, ne brinite – sama će odletjeti. Ako vam se kašlje, morate jezikom dodirnuti nepce i ta će potreba nestati. Kišite u sebi. Zijevanje i češanje strogo su zabranjeni.

U slučaju nužde stražar može računati na pomoć kolege: malo dalje od Groba neznanog junaka stoji još jedan stražar. On je taj koji zviždi u znak upozorenja ako netko iznenada odluči nasrnuti na spomenik. Ako je stražaru potrebna pomoć, za to postoje tajni signali, oni nikad ne viču: "Dođi ovdje". Kad kažiprst i palac na šipki puške zaječe po dršku, u pomoć pristiže čuvar kako bi stražaru, na primjer, popravio uniformu ili obrisao lice. U rukama stražari drže poluautomatske karabine Simonova. Metak u karabinu smrtonosan je na udaljenosti do 1,5 kilometra. Prema Aleksandrovim riječima, čak će i u  slučaju upotrebe oružja vojnici paziti na sigurnost ljudi oko sebe – neće doći do krvoprolića.

Izvor: Anton PapićIzvor: Anton Papić

Umjetnik, frizer, devetnaestogodišnjak

Postoji predodžba da je lakše služiti u Kremaljskoj pukovniji nego u drugim divizijama. Vojarna u kojoj je smještena počasna straža ima čak i svoje kino u kojem vojnicima prikazuju suvremene domoljubne filmove. Mladi ljudi bave se raznim aktivnostima: u pukovniji je osnovan orkestar „Optimisti“, organiziraju se odlasci u kazališta. Aleksandar, međutim, kaže: „Ovdje je kao i u običnoj vojci. Dječaci postaju muškarci. Kad ste izolirani od udobnosti doma i radosti slobodnog života, postaje nevažno tko ste bili prije toga i koliko ste imali novaca.“ Aleksandar kaže da ispočetka svi nastoje sakriti svoje negativne strane, ali da bit čovjeka ubrzo izlazi na vidjelo. Svatko je drugačiji. Netko se, primjerice, bavi wushuom. Aleksandar voli umjetnost. Motiv njegove sljedeće slike bit će smjena straže. Osim toga, Aleksandar je frizer. Njegove su frizure skrivene ispod stražarske kape. Ovdje u vojarni Aleksandar svoje „klijente“ posjeda u veliki kožni naslonjač u kojem se nekad šišao bivši ruski predsjednik Boris Jeljcin – naslonjač je sačuvan i poklonjen pukovniji.

Služba u Predsjedničkoj pukovniji pruža vojnicima neke privilegije. Nakon službe svaki vojnik dobije ocjenu koja mu pomaže prilikom zapošljavanja. Služba u ovoj pukovniji vojnicima pruža i povlastice prilikom upisa na visokoobrazovne institucije. Na Moskovsko državno sveučilište (najstarije i najveće klasično sveučilište u Rusiji) bivši vojnici mogu se upisati praktički bez ispita. Aleksandar Makarcev sigurno će iskoristiti ovu mogućnost – sljedeće akademske godine planira predati dokumentaciju na MGU.

Aleksandar mora odslužiti još tri mjeseca, a danas kaže: „Upravo sam ovdje naučio da čovjek ne zna za što je sve sposoban.“

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće