"Posada" - ruski "film katastrofe" koji se gleda u jednom dahu

Exclusive interview Lebedev about Ekipazh movie

Exclusive interview Lebedev about Ekipazh movie

Kinopoisk.Ru
Film "Posada" Nikolaja Lebedeva poslije uspjeha u Rusiji počinje se prikazivati u svijetu. U filmu putnici prelaze iz jednog zrakoplova u drugi za vrijeme leta.

Film"Posada"unikat je uruskojkinematografiji,utomsmislu da seradiotehničkizahtjevnomblockbusterusnimljenomu maniriholivudskih najboljih"filmovakatastrofe".

Tojepričaoputničkomzrakoplovukojiuzlijećesa zračne luke uplamenu navulkanskomotokuupokušajudaspasi ljude kojisusetamonašli.Napetaradnja serazvijai uzpomoćmarkantnihkaraktera.Akcijski filmkoštaojesamo10,3milijunadolara,a uruskimkinodvoranamajebiokonkurencijaholivudskimblockbusterima-odgledaloga je oko5,5milijunaljudi,što je zaRusiju impozantna brojka.

Pojedinci smatraju da je ovo filmsko ostvarenje remake istoimenog filma iz 1979. godine redatelja Aleksandra Mite koji je pogledalo 70 milijuna gledatelja. Međutim, sličnost se zapaža samo u nekoliko trenutaka, a to su potres i ljudi u klopci, dok u svemu ostalom ovaj film ima potpuno drugačiju radnju, smatra redatelj filma Nikolaj Lebedev.

- Ponovno snimati sovjetsku "Posadu" je besmisleno, isto kao i raditi remake Fellinijevog "Amarcorda", jer se radi o neponovljivim filmskim ostvarenjima. Uz to, ni problematiku 1970-ih kao ni tadašnje likove nije moguće preseliti na tlo postsovjetske Rusije. Naš film govori o običnim ljudima kojima život nije lak.

Uvijek su me zanimale ljudske drame s velikim prizorom u pozadini. Bitno je da postoji priča koja uzbuđuje ljude. Naravno, dolaze do izražaja nove tehnologije, ali u osnovi se taj princip nije promijenio još od Aristotelovog doba. Najvažniji je razvoj drame, a koristimo li mi makete kao
Méliès, ili suvremenu kompjutersku grafiku - to i nije toliko važno.

Nikolaj Lebedev (Izvor: TASS)Nikolaj Lebedev (Izvor: TASS)

- Gdje je film snimljen? Koji su ono otoci na kojima je bio potres?

- Mi smo uvjetno označili da je radnja smještena u predio Aleutskih otoka. To je hladno područje, nema stanovnika, ali postoji posao koji se radi po ugovoru o koncesiji, tj. metalurški kombinat na kojem su angažirani sezonski radnici. Među njima ima Rusa, Amerikanaca, Francuza, Nijemaca, Kineza... U jednom trenutku je proradio vulkan i ti ljudi su se našli u nevolji. Na filmu je radila međunarodna ekipa. To su i glumci iz raznih zemalja, i snimatelj Irek H
artowicz iz Amerike, i producentska ekipa iz Rusije.

Što se tiče snimanja, postigli smo dogovor s moskovskim aerodromom Vnukovo. Zainteresirala ih je ideja, tako da su dozvolili da se kod njih snime važne scene. Za ekstremne scene je u podmoskovskom gradu Žukovskom napravljena zračna luka koja je unaprijed bila osuđena na uništenje. Tamo su dovezeni avioni - i oni koji su već odradili svoje, ali i oni koji još uvijek lete. Sve je to dizano u zrak, uništeno, sve se raspadalo, rušilo se odozgo i odozdo...

- U cijeloj se radnji osjeća vaš redateljski zanos. Gledajući film čovjek stječe dojam da vi igrate neku vašu omiljenu igru, ne mareći za to koliko su ti događaji realistični...

- Zanos je zaista bio ogroman, i on je u velikoj mjeri uvjetovan dječačkom ljubavlju prema Mitinom filmu "Posada" - prvom sovjetskom "filmu katastrofe". On je mene toliko potresao da sam čitavog života želio snimiti nešto slično. Doslovno sam maštao o "filmu katastrofe". Još kao učenik napravio sam amaterski studio i tamo pravio požare i Bog zna što još, i maštao sam da sve to snimim u pravom igranom filmu.

A kada sam se dokopao svoje "Posade", onda sam shvatio koliko je sve to teško izvesti - da sve eksplodira i gori dok na aerodromu duva ledeni vjetar, da se kreću velike mase ljudi ... Sve je to zaista opasno. Samo noćne scene su snimane dva mjeseca. Vjerujte, to nisu stvari za ljude slabih živaca.

Što se tiče realističnosti događaja, uvijek mi se činilo da film sada pokušava pronaći realističnost na pogrešnom mjestu. Ako film samo reproducira svakodnevnicu, onda on nas, gledatelje, vezuje za zemlju i oduzima nam krila.

- Koja epizoda u filmu je bila najteža, tehnički ili psihofizički?

- Teško je snimati katastrofu. To je i u tehničkom i u redateljskom smislu ogroman izazov. U filmu je ta epizoda ogromna, traje duže od sat vremena, a mora se odgledati u jednom dahu. Drugim riječima, gledatelj treba udahnuti kad avion poleti i odahnuti tek nakon uspješnog slijetanja. To je teško osmisliti, teško uklopiti i tehnički je teško snimiti. Teško je iznijansirano oslikati promjene u karakterima junaka. Sve to vrijeme ja praktički nisam spavao, jer smo noću snimali, a danju nisam stizao odspavati, a i organizam se nije mogao naviknuti na to.

I snimanje u interijeru je teško, a nije ni potpuno sigurno, jer se sve obrušava u plamenu. Građene su specijalne konstrukcije koje se trebaju srušiti u pravom trenutku, tek kada se s njih sklone junaci filma. Ako bi se zbog neke nepreciznosti one srušile u trenutku kada se na njima nalaze glumci, došlo bi do tragedije. Zbog toga je sve vrlo precizno proračunavano.

Meni je kao redatelju bilo teško opravdati prelazak putnika iz jednog zrakoplova u drugi u toku leza. Kada jedan junak u toku leta prvi put iznosi tu ideju, u dvorani se gledatelji obično osmjehnu, u smislu da to nije moguće. Međutim, kada se ta scena počinje razvijati, već se nitko ne osmjehuje, jer je radnja osmišljena tako da se gledatelj i mimo svoje volje uživljava u događaj i vjeruje u uspjeh tog suludog pothvata. Meni je bilo važno uvjeriti gledatelja u mogućnost nemogućeg, da ga natjeram da taj događaj prati s uzbuđenjem.

Kada gledamo Shakespeareovog "Hamleta", mi shvaćamo da se u stvarnosti teško može dogoditi scena u kojoj na kraju utvara prilazi princu i počinje poučavati. Ali mi vjerujemo u istinitost osjećaja u tom trenutku. Tako je i ovdje. Meni je bilo važno da tu situaciju opravdam u emocionalnom smislu. Kada sam vidio reakciju dvorane, shvatio sam da smo u tome uspjeli...

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće