Od nesuđenog elektrotehničara do poznatog bas gitarista

Vladimir Astapković/TASS
Bas gitarist popularne kazahstansko-ruske grupe A'Studio Vladimir Miklošić priča o svojoj karijeri u Rusiji te o velikom građevinskom projektu na hrvatskom otoku Braču.

Ispričajte nam, molim Vas, o Vašoj karijeri glazbenika.

Od djetinjstva volim glazbu. Svirao sam harmoniku, potom sam želio naučiti gitaru.

Ipak, moja majka je pustila suzu, kad je saznala da sam se predomislio te odlučio upisati tehnički fakultet. Na čelu mi je pisalo da sam lud za elektrotehnikom. Tako sam odlučio završiti tehnički fakultet u Alma-Ati.

No to nije pomoglo: nakon dvije godine rada kao stručnjak za elektroniku, počeo sam se profesionalno baviti glazbom. Završio sam glazbenu školu u klasi kontrabas, radio u orkestrima po restoranima, potom u kazahstanskom državom ansamblu Guljder. Tad su me pozvali u prateći kolektiv poznate (tad još u SSSR-u) pjevačice Roze Rimbaeve, koji se nazivao Araj. Od 1982. do 1987. nismo samo pratili nastupe Rimbaeve, nego smo i sami izvodili na koncertima naše kompozicije i pjesme. Za pet godina stasali smo u samostalnu ekipu s vlastitim planovima, a od 1987. Araj je izvodio pjesme pod nazivima Almatra, Almata Studio i, naposljetku, A’ Studio (www.astudio.ru). Za to vrijeme preživjeli smo odlazak dvaju solista, uspone i padove, no nakon što je u grupu došla Keti stekli smo sveopće priznanje u Rusiji i državama bivšeg Sovjetskog Saveza.  

Izvor: Anton Larin/Tass

Kakve su Vaše veze s Hrvatskom?

Moj otac Božidar Miklošić, porijeklom iz hrvatskog grada Lepoglave, studirao je nakon Drugog svjetskog rata u Lenjingradu i do trenutka nastanka nesuglasica između Staljina i Tita u 1948., kad je odlukom Kominformbiroa jugoslavenska komunistička partija bila isključena iz te organizacije, bio je već pod jakim utjecajem sovjetske propagande. Nakon što je završio fakultet, odlučio je ostati u SSSR-u te je zbog posla otišao u Kazahstan, gdje se oženio s ruskom djevojkom Reginom.

Do 1964. otac nije mogao viđati svoje rođake u Hrvatskoj (a imao je 15 braće i sestara). No nakon što su se političke prilike smekšale, bilo nam je dopušteno da odemo u očevu domovinu. To je bilo moje prvo upoznavanje s Jugoslavijom, Zagrebom, Zagorjem, Dalmacijom, otocima. Malo je reći da sam se zaljubio u tu bajkovitu državu. Odrasla generacija koja je živjela u tom vremenu i koja sad osjeća nostalgiju za tim vremenima, zna o čemu pričam. Otad smo gotovo svake godine provodili svoje ljetovanje u Hrvatskoj, družeći se s rođacima, odmarajući se na Jadranskom moru. Brat i ja naučili smo hrvatski. Prisjećam se kako smo učili hrvatski: prevodili smo na ruski kaubojske stripove i lijepili balončiće s dijalozima na svaku stranicu crtanih romana. Krajem 60-ih godina u Zagrebu smo kupili našu prvu električnu gitaru. Eh, to je bila prava stvar! Osjećali smo se kao Jimi Hendrix dok smo s njom koračali Alma-Atom!

Jeste li imali koncerte u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj smo nastupali još u sastavu Araja Roze Rimbaeve. To su bili koncerti na Zagrebačkom velesajmu, u sklopu kulturne razmjene 1984. Kao A’Studio u Hrvatskoj još nismo nastupali. Znam dosta dobro hrvatsku scenu, ukuse i prioritete hrvatske publike. Bilo bi zaista zanimljivo vidjeti koliko bi naše stvaralaštvo odgovaralo Hrvatima, u čijoj se krvi miješaju dirljive pjesme u izvedbi Klapa s osnivačima lokalnog rocka na čelu s grupom Bijelo Dugme i čitave svjetske plejade 60-ih i 70-ih godina.

Mnogi portali pisali su o projektu izgradnje turističkog kompleksa u kojem sudjelujete. Recite nam, kako se pojavila ideja za taj projekt?

Moj se otac čitav život bavio strojogradnjom, obnašavši visoke dužnosti u Kazahstanu, bez obzira na svoje porijeklo i hrvatski naglasak, koji nikako nije mogao ukloniti sve do svoje smrti.

Kad nas je napustio, govorio sam o njemu svojem prijatelju Viktoru Morozovu, koji ima uspješan građevinski biznis u Kazahstanu. Govorio sam tad i o Hrvatskoj, o ljepoti i mogućnostima te države. Tako je nastala ideja da tamo pokušamo napraviti nešto zanimljivo. Otputovali smo u Split te registrirali kompaniju Miklošić Razvoj, no zbog krize u 2008. naši su planovi bili usporeni. Boravili smo tad na Braču, Šolti, Hvaru. Nije potrebno objašnjavati kakav je utisak ostavilo Jadransko more na Viktora. Na prvi se pogled, kako se kaže, zaljubio u tu ljepotu. Iako s biznismom nismo imali sreće od početka, upoznali smo se s prekrasnim ljudima, jedan od kojih je bio Splićanin Paško Skelin, čovjek s besprijekornom reputacijom, znanjem lokalnih osobitosti, velikim krugom poznanika i ogromnim iskustvom rada u sferi biznisa. U njemu smo našli zainteresiranog suradnika i vrijednog partnera. Tako je nastala kompanija Luke Jadrana i projekt Luke na Braču.

Vladimir Miklošić u Hrvatskoj. Iz privatne arhive

Možete li usporediti Ruskinje i Hrvatice?

Znate, ja sam sretan čovjek, jer su sve Ruskinje i Hrvatice s kojim se družim lijepe, zanimljive, pametne i talentirane. Dakle, teško mi je naći razlike, osim onih u jeziku. Naravno, za Ruskinje je poznato da su ljepotice (nije bez razloga moj tata ''zapeo'' u Sovjetskom Savezu, ali i u Hrvatskoj ima jako puno lijepih žena.

A način života u Hrvatskoj i Rusiji?

I Hrvati, i Rusi su Slaveni. Isti jezik, isti smisao za humor (imamo puno istih viceva, priča), i jedni i drugi su jako gostoljubivi, vole se družiti. Možda su Hrvati otvoreniji: Rusi su zatvoreniji, ne otvaraju se lako, ''skrivaju se'' – ne možeš odmah znati na čemu s njima. Naravno, ekonomska situacija utječe na način života (u Jugoslaviji je bila nulta stopa kriminaliteta). U Rusiji je dugo vremena bilo mnogo problema. Želio bih da Hrvati prevladaju svoje sadašnje probleme, sačuvaju ono najbolje što su oduvijek imali.

Spot "Uletaju". Izvor: Youtube

Kako, prema Vašem mišljenju, čovjek može postići uspjeh u svijetu glazbe?

Hrvatska ima mnoštvo talenata. Vjerojatno sad nije tako lako pronaći nekog da te podrži u inozemstvu, dobiti angažman, predstaviti se izvan granica svoje domovine. Nedavno smo se vratili s glazbenog festivala Novi val u Sočiju, gdje je pobijedio hrvatski pjevač Damir Kedžo. Zamolio sam ga na hrvatskom da se zajedno snimimo. To je bilo neočekivano za njega.

Kako se hrvatski glazbenici mogu probiti na rusko tržište?

U stara vremena u SSSR-u blistale su jugoslavenske zvijezde: Đorđe Marjanović, Radmila Karaklaić i druge. Sad je čitav svijet otvoren za sve, pa je i ljestvica postavljena prilično visoko. Svi se ravnaju prema svjetskim gigantima. Teško da bi Goran Bregović nastupao u Moskvi da nisu In The Death Car s Iggyjem Poppom i film Arizona Dream postali svjetski bestselleri. No čini mi se da ne trebaš biti svjetski poznat da bi ušao na susjedna tržišta. Treba se sjetiti koliko je važna kulturna razmjena, treba znati da je politika uvijek bila te će biti, da će postojati nesuglasice, ali umjetnost i potrebe duše ne znaju i ne smiju imati granica, sankcija i manipulacija. Treba biti što više komunikacije, razmjene, mi jedni druge razumijemo.

 

 

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće