Moskovski metro puni 80 godina

Početak

Ideja o izgradnji metroa u gradu pojavila se još 1875. godine. Međutim, nije realizirana iz raznoraznih razloga. Jedan od njih je, recimo, bio tramvajski lobi. Početkom tridesetih godina 20. stoljeća metro je ponovno postao aktualna tema, iako su inženjeri tvrdili da prirodni uvjeti nisu pogodni za njegovu izgradnju. Prema riječima Natalije Duškine, povjesničarke arhitekture, profesorice i unuke Alekseja Duškina, jednog od glavnih graditelja metroa, „londonski, pariški i berlinski inženjeri, koji su bili pozvani u Moskvu radi konzultacija, tvrdili su da kod nas nije moguće izgraditi metro zbog nevjerojatno složene strukture moskovskog zemljišta. Međutim, zahvaljujući domaćim inženjerima, hidrogeolozima i arhitektama stvoren je sistem ogromnih prostornih cjelina pod zemljom, pravih trgova i ulica pravog podzemnog grada – vjerna projekcija ruskog glavnog grada“. 

Podzemni urbanizam

Od početka su pod zemljom građene stanice na većoj dubini s pilonima (klasičan primjer je stanica Crvena kapija, koju je projektirao Ivan Fomin) i pliće, gdje su se mogli postaviti stubovi.

Što se radi u podzemlju Moskve Ispod moskovskog asfalta, nekoliko desetina metara pod zemljom, krije se pravi podzemni grad sačinjen od tunela, bunkera, skladišta i katakombi.

Revolucionarna rješenja u ovoj oblasti pripadaju arhitektu Alekseju Duškinu. Pored mnogih drugih stanica prvi je projektirao dubinsku stanicu sa stubovima. Riječ je o stanici Majakovska. Natalija Duškina priča kako su se djedove stanice Kropotkinska, Majakovska i Trg revolucije našle u samom vrhu rang-liste najboljih stanica, objavljene povodom 75. godišnjice početka izgradnje metroa. Prema njenim riječima, Duškin je „u biti bio utemeljitelj moskovske škole gradnje metroa i formulirao je principe izvođenja radova pod zemljom“. Ti principi se prije svega tiču jasno izraženog temelja staničnih konstrukcija, kao i važnosti osvjetljenja u dizajniranju prepoznatljivog podzemnog arhitektonskog prostora. „Na stanici Kropotkinska koriste se skriveni izvori svjetlosti koji stvaraju učinak svečanih dvorana nekakvog velikog dvorca. „Na stanici Majakovska Duškin je u svodovima stanica probušio periskope, kako je sam govorio, razmjestivši tamo mozaike“, objašnjava Duškina. „Osim toga, bio je pionir i u sintezi različitih vrsta umjetnosti pod zemljom uz istovremenu primjenu novih tehnologija. Prvi je u arhitekturu stanica uveo skulpturu (Trg revolucije) i mozaik od smaltina (Majakovska). Prvi je primijenio nove ukrasne materijale. Recimo, čelik za poliranje na Majakovskoj, a nakon rata aluminij na Novoslobodskoj. Na ovoj drugoj stanici je prvi put pod zemljom postavio vitraže. Naposljetku, 1943. godine je prvi postavio granit u metrou, na stanici Avtozavodska, naglašavajući važnost tvrdih materijala u popločavanju (prije toga su stanice najčešće asfaltirane ili su stavljane keramičke pločice)“. 

Glavni „eksponati“

Dnevnici o Metrou: Fotografsko putovanje podzemljem

Metro se s razlogom uspoređuje s podzemnim dvorcima. I iako je u dekoriranju sovjetskih stanica korišten jezik propagande novog državnog poretka, mnoge od njih su osmišljene kao učinkoviti arhitektonski ansambli. U tom kontekstu je posebno zanimljiva Majakovska. Ona spada među stanice koje su Moskovljanima posebno prirasle za srce. Mozaici za ovu stanicu izrađeni su u ateljeu u Lenjingradu (sadašnjem Sankt-Peterburgu) po skicama Aleksandra Dejneke, jednog od glavnih umjetnika SSSR-a. Izrađeni su od smaltina, čije zalihe su ostale još iz carskog perioda. „Dejneka je na stropnim gredama zapravo stvorio prvi sovjetski leksikon, prikazavši likove i scene iz novog života – divovske tvornice, djevojke na kombajnima, pionire, sportiše, odmor, sretno majčinstvo, cvjetne vrtove, padobrane i avione...“, priča Tatjana Jutkevič, povjesničarka umjetnosti i suradnica Državnog instituta povijesti umjetnosti. „A 1939. godine je maketa Majakovske odnesena na svjetsku izložbu u New York, gdje je specijalno za nju napravljena još jedna stropna greda – s avionima i kremaljskom zvijezdom na noćnom nebu. Spomenuti projekt je nagrađen grand-prixem“.

Metro se može promatrati i iz drugog ugla, bez podizanja glave uvis. Dovoljno je prošetati se „alejom slave“, tj. peronima na stanici Trg revolucije. Kipari na čelu s Matvejem Manizerom rasporedili su pored pilona brončane figure tipičnih sovjetskih likova. I ovdje su opet roditelji, pioniri, sportaši... Tu je krasnoarmejac, zatim mornar, student, seljak, pa čak i graničar s psom, kojem su njuška i šapa potpuno poblijedjele od trljanja. Ana Ludina, turistički vodič Muzeja Moskve, kaže da je za tog psa vezano jedno od najpopularnijih vjerovanja koji se tiču metroa. Naime, „ako se psu protrlja njuška, to donosi sreću. S druge strane, blizu tog kipa je radnica na farmi živadi s pijetlom, ali ona se ne smije dirati, jer se vjeruje da to donosi nesreću. Međutim, i pijetao se sija od trljanja“.

Ovo nije otkrivanje državne tajne: kako izgleda sustav moskovskog Metroa-2

Metro u ratu

U ratnim godinama je metro potvrdio svoj status „rezervnog grada“. Zatvoren je samo na jedan dan, 16. listopada 1941. godine, kada je zavladala panika nakon odluke „O evakuaciji glavnog grada SSSR-a“. U metrou su bila skloništa, pa čak i rodilište, u kojem je tijekom rata rođeno 217 beba. Štoviše, čim je prošla opasnost po glavnom gradu, počelo se s izgradnjom novih stanica. Tijekom rata je izgrađeno sedam stanica. Među njima su Avtozavodska (otmjena stanica sa stubovima, koju je Duškin svrstavao među najbolja svoja ostvarenja) i Novokuznecka (nju su projektirali Ivan Taranov i Nadežda Bikova). Na Novokuzneckoj vrijedi pogledati mozaike glavne dvorane. Oni su isto  izrađeni po Dejnekinim skicama i posvećeni su životu i radu u pozadini. A zatim se vrijedi popeti eskalatorom na višu razinu, gdje se može vidjeti prvo predvorje moskovskog metroa u obliku rotonde s kupolom (osmislili su ga arhitekti na čelu s Vladimirom Geljfrejhom i Igorom Rožinom).

Vožnja ukrug

Kružna linija metroa je izgrađena u postratnim godinama. Sjednete lijepo u vagon, i dok vlak juri ukrug, promatrate različite stanice.

Od Parka kulture se i danas može pješke stići do glavnog moskovskog parka Gorki, i zbog toga se putnici već u metrou pripremaju za temu zdravog i aktivnog života dok promatraju mramorne bareljefe Isaka Rabinoviča na kojima je prikazana mišićava omladina.

„Kijevsku stanicu je glavni tajnik KPSS-a Nikita Hruščov posvetio rusko-ukrajinskim vezama. Ona je građena pod rukovodstvom ukrajinskog arhitekta Evgenija Katonjina. Gigantske mozaike su izradili umjetnici na čelu s Aleksandrom Mizinom. Prikazani su i Poltavska bitka, i Puškin u Ukrajini, i narodno veselje u Kijevu, i otvaranje Dnjeprovske hidroelektrane.

Prilazeći Novoslobodskoj vidjet ćete vitraže s jarkim cvetnim šarama, kao u kaleidoskopu, i medaljone s prikazima zanimanja od glazbenika do geografa. Radili su ih letonski majstori po skicama čuvenog slikara Pavla Korina.

Za Novoslobodsku stanicu je vezana jedna tipična sovjetska priča. „Na mozaiku Mir u cijelom svijetu, gdje je prikazan spomenik Majka domovine, tamo gdje se sada vidi golub u početku je bio Staljinov portret. U Hruščovljevo vrijeme je taj portret oboren, ali i pored toga se Hruščovu stanica nije dopala kada je došao da je vidi, zato što je Majka domovine  bila bosa. Generalni tajnik je tada rekao da ispada da u SSSR-u živi bos i gladan narod. Zato su figuri dodane sandale s vezicama, ali su kasnije uklonjene, tako da je Majka domovine ponovno postala bosa“, priča Ana Ludina.

Fotogalerija: Jedan dan u životu klupe u Moskovskom Metrou

Za Komsomolsku stanicu na Kružnoj liniji može se reći da je to najtipičniji izraz (kad je riječ o metrou) staljinskog neoklasicizma. Aleksej Ščusev, njen projektant, autor je paviljona Rusije u parku Giardini u Veneciji i Lenjinovog mauzoleja. Stanica je obilato ukrašena mozaicima Pavla Korina. Na njima su vojskovođe i predvodnici naroda u raznim epohama, od Aleksandra Nevskog do Staljina. Ovog drugog je nakon svrgavanja „kulta ličnosti“ zamijenio Lenjin.