Svi smo mi potomci heroja

Izvor: Donat Sorokin / TASS

Izvor: Donat Sorokin / TASS

"U Rusiji nema obitelji koja ne slavi svoga junaka" - kaže pjesma iz kultnog sovjetskog filma "Časnici". U čast 70. godišnjice Pobjede tim zadužen za rad redakcije RBTH Hrvatska prisjeća se svojih slavnih predaka na temelju vlastitih uspomena, obiteljskih priča i starih fotografija.

VjačeslavČarskij

(generalniproducentRBTH, izvršniurednikza Balkan)

Svimojipradjedovisu pomalolegendarneličnosti unašoj obitelji.Čakni moji djedovi i bakeihnepamteiliihsejedvasjećaju.Nekolikopodatakasmo saznalitekprošlegodine,i tosamoojednommompradjedupomajčinojliniji-IvanuAvdonjinu-uzpomoćprojekatakojisupokrenutiuposljednjevrijeme,aposvećenisutraženjupodatakaopoginuliminestalimsovjetskimvojnicima.

Ivan Avdonin

IvanjerođenuseluBeljajkovuuNižegorodskojoblasti(tadasezvalaGorkovskaoblast).Tujeproveodjetinjstvo,odrastao ioženiosemojomprabakomNinomNovožilovom.Obojesubilikrojači.Početkom1941.godine djedu jeponuđenomjestoujednojodvodećihmoskovskihkrojačnica.Međutim,nisu se uspjeli preseliti uMoskvu,jerjepočeorat.Ivanjeotišaonafront,ostavio jekodkućeženuipeterodjece.

Najprije jeratovaonegdjenajugu,okoSaratova,zatim kodMoskve,napodručju naseljaHimki,tamogdjesuseNijemciustudenomiprosincu1941.većopasnopribližiliMoskvi.Posljednjepismo odnjega jestiglopet dananakon rođenjamojebake,početkomožujka1942.godine,kadaon,posvemusudeći,višenijebio međuživima.Poginuoje negdje uNovgorodskojoblastizavrijemeToropecko-holmskeofenzive.Njegovadivizijajetadavećbila usastavuČetvrteudarne vojske sjeverozapadnogfronta.

Pradjedova fotografijauvojnojuniformiimanatpis"KćerkiŠurizauspomenu.Želim vamsreće uživotu.Vaštata" idatum25. siječnja1942.Sadajeto jedinauspomenananjega.S tom je fotografijom mojujakOlegRadostinsudjelovao9.svibnjauakciji"Besmrtnipuk".

Drugimojpradjedpomajčinojliniji,MihailRadostin,takođerjeotišaoratovati blizuselaBeljajka.MomdjeduBorisu tada su bile 4godine.PrabakaAnastasijajetadaposljednjiputvidjelaMihaila.Znasedajenestaojoš uprvimdanimarata,zavrijeme velikenjemačkeofenzive.Njegovbrat,IvanRadostin,ratovaojeodprvogdoposljednjegdana.U višenavrata jeodlikovan.Ionje24.lipnja1945.godinesudjelovaonaParadiPobjedenaCrvenomtrgu,i ubacanjunjemačkihzastava kodMauzoleja.

Operacija Bussard: Za što su nacisti pripremali sovjetsku djecu
Tijekom rata njemačka obavještajna služba Trećeg Reicha (Abwehr) pretvarala je stotine sovjetske djece u diverzante, od maloljetnjih zarobljenika radili su kriminalce, koji su mrzili svoju državu.

Mojpradjedpoočevojliniji,VladimirČarskij,čijeprezimenosim,potječeizplemićkeobiteljiiz gradaSamarenaVolgi(usovjetskovrijemegrad sezvaoKujbišev).I njegova obitelj je patila od represija.PredstavnicimarodaČarskihoduzetajesvaimovinakojusuposjedovali.Moj djedVjačeslavjepamtiodajeudjetinjstvus obiteljiživiouvelikojkućiucentruSamare idasuimaliposlugu.PradjedVladimirjeslužiouCrvenojarmiji,i to kaočasnikzrakoplovstva.Letiojeubombarderu.Poginuo jenaratnomzadatkuuprvimmjesecimarata.Prijetogajenjegovažena,mojaprabakaZoja,većumrlaodtifusa,takodajedjedVjačeslavsasvojih petgodinaostaosiroče.Odgojilagaje kućnapomoćnicaobiteljiČarskij.

Drugipradjedpoočevojliniji,IvanVeljmin,otacmojebakeNine,jedini se odčetvoricemojihpradjedovauspio vratiti.Služioje kaovozačkamionai uprvimmjesecimaratanašao se u zarobljeništvu.KasnijesugaodveliukoncentracijskilogoruZapadnojNjemačkoj.Nakrajuratagaje zajednosa svimpreživjelimlogorašimaoslobodilaameričkavojska.Nakonzarobljeništvaodmah sugapreuzelipripadniciNarodnogkomesarijatazaunutarnjeposlove ijošnekolikomjeseci jeproveoulogoru zapreseljenalica.Poslije svihprovjerapradjedIvanjekonačnopuštennaslobodu uprosincu1945.godine.Međutim,ipakjenastavio živjetisam,ostavivšisvojuženuAnu idvijekćeri,zatoštoje poslijelogorabolovaoodtuberkuloze.Nekolikogodinakasnije,krajemčetrdesetih,obiteljimojebakeje priopćenodajepradjedumro.


Jekaterina Turiševa

(zamjenica izvršnogurednika zaBalkan)

MojubakupomajciAnastasijuRibakovuesesovcisuotjeraliukoncentracijski logorkadajebila udrugomstanju.Uožujku1943.godine rodilaje blizanke-djevojčiceMarijuiPelageju.Otprilikegodinudanakasnijelogor jezahvatilaepidemijaboginja,i kadaseMarijarazboljela,živusu jespalili.Pelagejaje preživjelaikasnijejepričalakakojeNijemacobilaziobarake i kako jezakačioMarijučakljom,podigaojeibacioukamionkojimje zatimodvezenau pećkrematorija.

Pelageja Ribakova

Ubrzozatim je Anastasija umrla odtuberkuloze.Pelagejaje poslijeoslobođenja,popovratkuurodnuBjelorusiju,primljenau domzanezbrinutudjecu.StarijaAnastasijinasestraAnahtjelaju je posvojiti,aliu tovrijemejeusvajanjedjeceu SSSR-ubilozabranjeno zakonom.Smatralosedasovjetskudjecutrebaodgojitidržava.

Umojojobiteljiinitko se nesjećanazivatogkoncentracijskoglogora,samo seznadase onnalaziou područjuRudovkodBerlina.Nisu sesačuvali niPelagejini dokumenti izNjemačke,izatosujoj uBjelorusiji,"poizjavamasvjedoka"izdanenove,samo što seunjimazovePolina.

MojpradjedpomajciMihailKučerbioje vojnipovjerenikuukrajinskomgraduČudnovate.Tamojeotišaonafront,a mojaprabakaje zajednosasinovimaevakuiranauRusiju(tamoje1941.rođenmojdjed,dali su mu imeMihailpoocu).Pradjedjesudjelovaouratu odpočetkadokrajai nagrađenjeOrdenomCrvenezvijezde.Onnikadanijepričaootimvremenima.

Ruski vojni povjesničari: Jacenjukova izjava "bez presedana po bahatosti i lažljivosti"
Rusko vojno-povijesno društvo (RVIO) pozvalo je državu i građane u "ideološku kontraofenzivu" u borbi za mišljenje mladih preko "patriotskog interneta", radija i televizije.

Drugimojpradjedpomajci,JosipCiunelj,prije rata jeotputovaoizBjelorusijenaprivremeniraduAstrahanj.Tamoje bio mobiliziran.Onjemusevišeništanijeznalo.Roditeljisu nekolikogodinačekalidaimsevratisinjedinac,dok5.svibnja1945.nijestiglaslužbenavijest onjegovojsmrti.Pismostomviješćunijesačuvano, jer je njegova majkaMarta molila da pismo bude pokopanozajednosnjom.

Tekpočetkom 2000-ih,kada su se nainternetupočeli pojavljivatidigitaliziranivojniarhivi,ispostavilosedaje Josippoginuo16.ožujka1945.uČehoslovačkoji da je pokopan uzajedničkojgrobniciuseluLeskovec(kojajekasnijezajednos drugimvojnimgrobnicamapreseljenauslovačkigradZvolen).Uistimarhivimasenavodidaje Josipnagrađenmedaljom"Zahrabrost"iOrdenomDomovinskog ratadrugogstupnja,ali tenagrade nisustigledonašeobitelji.


Maria Grigoryan

(urednica RBTH Hrvatska)

Moj pradjed Mihail Aleksejevič Kozlov bio je vrlo poznati ekonomist koji je u slobodno vrijeme jako puno čitao i koji si je noćnim čitanjem uništio vid. S 35 godina Mihail Aleksejevič je otišao u rat kao zamjenik zapovjednika vojnog odreda za političko rukovodstvo na bjeloruskom frontu. Poznato je da su se politički rukovoditelji bavili propagandom i da su ih na frontu zvali “vojnim svećenicima". Upravo su oni motivirali vojnike na borbu i pomagali im kada su bili u teškom psihičkom stanju. Mihail Aleksejevič suosjećao je, slušao i pomogao vojnicima kako god je mogao. Upravo je zato na frontu stekao mnogo prijatelja.

Svjedočanstva veterana Velikog domovinskog rata
Imali su 17 godina i spašavali su domovinu. Čitateljima „Ruskog vjesnika“ predstavljamo dragocjene, teške i dirljive uspomene pet ratnih veterana.

Iako Mihail Aleksejevič nije bio dužan boriti se zajedno s vojnicima, od prvog je dana bio na frontu i sudjelovao u borbi.

U jednoj bitci u Bjelorusiji dogodilo se nešto nepopravljivo - Mihail Aleksejevič izgubio je naočale bez kojih je bio slijep poput krtice. Zapovjednik jedinice izderao se na njega: "Izdrži do kraja bitke!". Vojnici su naizmjence branili svog slijepog političkog rukovoditelja koji ih je bodrio iz pozadine.

Mihail Aleksejevič je preživio,  ali mu je bez naočala bilo teško pa su mu stoga prijatelji odlučili pomoći – zatražili su odred izviđača da nađe naciste s naočalama.

Nekoliko dana prošlo je u potrazi za odgovarajućim naočalama, ali su ih na koncu pronašli i Mihail Aleksejevič ih je nosio kraja svog života, a danas su te naočale postale obiteljskom relikvijom.