Kako je Staljin izmijenio Moskvu

Ulice 

Prema glavnom planu, krive i uske ulice stare Moskve trebale su postati u Staljinovom gradu prave i široke prometnice najmanje širine 30-40 metara.

Te promjene najprije su se ticale središnjih mjesta uz Kremlj – trgove Ohotnij rjad i Manežnaja te glavnu ulicu Tverskaja. 

Trg Ohotnij rjad bio je tržnica, na njemu su se nalazile trgovine, gdje se prodavala roba dobivena u lovu (odakle i naziv: rus. ''ohotničij'' – ''lovački'' op. red.): divljač, meso životinja. Isto to događalo se na susjednom trgu Manežnaja, gdje su se nalazile trgovine i krčme. Iako je to sve bilo u centru grada, smatralo se da su ta mjesta jedna od najprljavijih u Moskvi i odavno je već postojala potreba za njihovom obnovom. Ipak, nije započinjala izgradnja pokrivenih trgovačkih nizova: trgovci nisu htjeli ništa mijenjati sve dok su dobivali solidne prihode. I tek su 1932., za vrijeme sovjetske vlasti, porušene trgovine, a oslobođeni prostor je asfaltiran.

Fotogalerija: Sedam zvijezda sovjetske arhitekture koje nikad niste vidjeli

Uska, krivudava uličica s hotelima i trgovinama, kakva je u to vrijeme bila Tverskaja, trebala je postati paradna ulica socijalističke države u izgradnji. To se manifestiralo u njezinoj novoj širini (ulicu od 16 metara širine raširili su do 50, izravnali), pompoznosti i zgradama ogromne veličine, koje su se pojavile umjesto skromnih malokatnica. Istovremeno drugi je diktator u Berlinu probijao ogromne prometnice za svečane parade te podizao ogromne zgrade.

Generalni plan učvrstio je zrakasto-prstenastu strukturu gradskih cesta. Ona se održala do naših dana i teško da će je smijeniti nešto drugo. Upravo je u tridesetima bio završen projekt kružne ceste (danas MKAD), čak su uspjeli izgraditi nekoliko parcela, no započeo je rat pa su i radovi bili obustavljeni. Točnije, tijekom Drugog svjetskog rata napravili su MKAD, ali prema pojednostavljenoj shemi, cesta je bila zemljana te se koristila za prebacivanje vojne tehnike i vojske. Takva shema više nije odgovarala potrebama u mirnodopsko vrijeme.

Ispada da se nakon Staljinove smrti u mnogo čemu i dan-danas realizira generalni plan iz 1935., iako s nekakvim izmjenama.  

Arhitektura 

Monumentalna arhitektura Staljinove Moskve trebala je pokazati dostignuća sovjetskog naroda u prvom desetljeću nove vlasti. Izvana su zgrade izgledale prekrasno, ali daleko od toga da su takve bile i iznutra. U novim divovskim zgradama na Tverskoj nalazili su se komunalni stanovi s jednim toaletom na deset stanova. Posebni stanovi bili su namijenjeni samo za sovjetsku elitu.

Tverskaja ulica, 1957. Izvor: Mihail Ozerskij/RIA Novosti

Težnja da se u svemu bude prvi na planeti dovela je 1937. do početka izgradnje u Moskvi najviše građevine na svijetu. Dvorac Sovjeta (420 metara) trebao je od njujorškog nebodera Empire State Buildinga preuzeti titulu najvećeg na svijetu. Poznati Eiffelov toranj bit će 116 metara niži od Dvorca Sovjeta'', energično je govorio glas na sovjetskoj televiziji. Dvorac Sovjeta trebao se pojaviti na mjestu Hrama Hrista Spasitelja, koji je radi toga 1931. podignut u zrak, ali Drugi svjetski rat nije dopustio da se završi grandiozna građevina. 

Sovjetsko rukovodstvo nije postupalo suviše blago sa starim zgradama, koje sad jako nedostaju u povijesnom centru Moskve. Građevine iz carskih vremena i crkve barbarski su uništene. Poznati Strasni manastir, utemeljen sredinom 17. stoljeća, bio je uništen pri Staljinu kako bi se proširio kolnik. Sad na njegovom mjestu stoji kino Rossija, izgrađeno u vrijeme Hruščova.

Naravno, boljševici nisu mogli porušiti apsolutno sve, za to nisu imali ni sredstava, ni resursa. Neke zgrade su ostale za divno čudo. Recimo, četverokatnica kazališta Ermolove (Tverskaja, 5/6) i dalje stoji na svojem mjestu, jako se razlikujući od svojih ''visokih'' susjeda.

Zloglasna Lubjanka: trg nasilja i slobode Riječ „Lubjanka“ postala je isto onako opća kao što je „GULag“. Na tom trgu, u samom centru Moskve, nalazio se ČK, OGPU, NKVD, KGB, FSB. Kazne, nasilje, mučenja... Skraćenice su se mijenjale, a bit je uvijek ostajala ista – ovdje ne trebaš ništa dobro očekivati.

Zgrade, koje su, prema mišljenju vlasti, predstavljale vrijednost, dograđivane su ili prebacivane na drugo mjesto. Zgradu su najprije odvajali od temelja a potom je prebacivali po pruzi. Sovjetski inženjer Emmanuil Gendelj najbolje je ovladao tom tehnologijom, iako je poznato da su u Rusiji i ranije postojali uspješni pokušaji prebacivanja zgrada još 1812., kad je rjazanski tesar Dmitrij Petrov pomaknuo drvenu crkvu u gradu Moršansku.

U skladu s generalnim planom, zgrade u gradskom centru ne bi trebale biti niže od šest katova, zbog toga su neke od njih dograđivane. Suvremena zgrada Gradskih vlasti Moskve (Tverskaja, 13), koja je prije revolucije pripadala zapovjedniku-gubernatoru, a potom Mossovjetu, bila je do 1946. četverokatnica. U 1946. arhitektor Dmitrij Čečulin je na kuću dogradio još dva kata. A još ranije, 1938., zgradu su pomaknuli u dubinu Tverske za 13,5 metara.

Velika je sreća da generalni plan iz 1935. nije u potpunosti ostvaren. Inače bi dobili grad koji je sasvim neprijateljski za čovjeka: ogromne zgrade, koje gnječe čovjeka, i široke prometnice sa stotinama tisuća automobila, koje prisiljavaju pješaka da se privine uz zidove kuće i viče u uho sugovorniku, kako bi ga ovaj čuo.