Zašto je počeo Sovjetsko-finski rat

Izvor: Ria Novosti

Izvor: Ria Novosti

Sovjetski Savez službeno je formulirao cilj rata kao osiguranje sigurnosti Lenjingrada, dok su zapadne zemlje sumnjale da je pravi cilj zauzimanje teritorija Finske i njezina sovjetizacija.

Sovjetsko-finski rat 1939.-1940., poznatiji u Finskoj kao Zimski rat, suvremenici su proglasili "zaboravljenim" ubrzo nakon njegovog završetka. U kontekstu Drugog svjetskog rata sovjetsko-finski konflikt, zajedno sa svim pitanjima koja su iz njega proistjecala, zaista je u određenom smislu potisnut u drugi plan. Tema Sovjetsko-finskog rata postala je popularna samo među onima kojima dobro dođe svaka prilika da iskritiziraju "totalitarni režim" i da mu se narugaju zbog neuspjeha. Pitanje je, međutim, u kojoj mjeri je to zaista bio neuspjeh. I je li uopće bio neuspjeh?

Kao formalni povod za početak Sovjetsko-finskog rata poslužio je takozvani "Mainilski incident" koji se dogodio 26. studenog. Tada je, sudeći po sovjetskoj verziji događaja, finsko topništvo s položaja na području sela Mainile ispalilo sedam projektila na sovjetski teritorij. U tom napadu je poginulo četiri i ranjeno devet sovjetskih vojnika. Istog dana se sovjetsko vodstvo obratilo vladi Finske službenom prosvjednom notom. Finski graničari uporno su tvrdili da je prema njihovim informacijama tog dana zaista otvorena vatra, ali ne s finskog, nego sa sovjetskog teritorija. Strane se nisu uspjele složiti po tom pitanju, i 29. studenog SSSR je prekinuo diplomatske odnose s Finskom, a već narednog jutra, 30. studenog, sovjetske trupe su dobile naredbu da započnu borbena djelovanja. Istog dana je i predsjednik Finske Kyösti Kallio objavio rat SSSR-u.


Pod okriljem brižne imperije

Sovjetski Savez službeno je formulirao cilj rata kao osiguranje sigurnosti Lenjingrada, dok su zapadne zemlje sumnjale da je pravi cilj zauzimanje teritorija Finske i njezina sovjetizacija. Ti strahovi su odgovarali raspoloženju sovjetske armije. Naime, sovjetski vojnici nisu išli u Finsku kao osvajači, nego kao prijatelji finskog naroda i njegovi osloboditelji od jarma spahija i kapitalista.

Pokazalo se da u uvjetima surove zime standardna uniforma crvenoarmejaca (čizme, šinjel i kape "buđonovke") nije bila dovoljna. Priča se da je Staljin, kada je trebalo hitno riješiti pitanje nedostatka kapa "buđonovki" na minus 40 stupnjeva, predložio da se umjesto njih koristi kapa "šubara" (šubara s naušnjacima), koju je on sam volio nositi u zimskom razdoblju. Tada se ta kapa zvala "nansenka" ili "nansenovka", po prezimenu poznatog norveškog istraživača Sjevernog pola F. Nansena. Kapa "šubara" je u ratu 1939.-1940. postala dio uniforme sovjetskih vojnika.

Postavlja se pitanje kada je i zbog čega Finska zaista postala neprijatelj Sovjetskom Savezu. I zašto je taj rat bio potreban Finskoj? U traženju odgovora na to pitanje potrebno je vratiti se na sam početak stjecanja finske državnosti.

Šveđani su od 12. stoljeća počeli osvajati zemlje koje su od davnina pripadale finskim plemenima (plemena Sum i Jem, kao i zapadna karelska plemena). Tri križarska pohoda su izvršena na te teritorije. Pokorena plemena, koja tada još nisu bila organizirana kao finska narodnost, tom prilikom su pokrštena. Invaziju Šveđana i križara zaustavili su stanovnici Novgoroda. S njima su Šveđani 1323. sklopili mirovni sporazum u Neteborgu.

Armija kojoj se gubi svaki trag
Prije 20 godina bez ijednog jedinog pucnja prestala je postojati moćna zapadna tampon-zona SSSR-a. Grupacija sovjetskih trupa u Istočnoj Njemačkoj pripremana je za preživljavanje i ofenzivu u svim uvjetima, čak i usred eksplozija nuklearnih bojevih glava.

Od tog doba su finskim zemljama vladali švedski feudalci. U rukama Šveđana bila je koncentrirana sva administrativna i sudska vlast. Finci nisu imali nikakav oblik autonomije, čak ni kulturne: svi obrazovani slojevi stanovništva govorili su samo i isključivo švedski, koji je bio službeni jezik, dok je finski tretiran kao jezik "običnih ljudi". Finska je 1577. dobila status Velike kneževine i vlastiti grb, ali položaj Finaca ostao je isti.

Tako je bilo sve do 1809., kada je u povijesti Finske počela "ruska" etapa. Finska je ušla u sastav Ruskog Carstva po mirovnom sporazumu u Fredrikshamu, kojim je završen rusko-švedski rat.

Za nešto više od sto godina Rusko Carstvo je nekadašnju švedsku provinciju pretvorilo u autonomnu državu s vlastitim tijelima vlasti, vlastitom valutom, poštom, carinom, pa čak i vojskom. Sve rukovodeće položaje u Velikoj kneževini Finskoj, osim funkcije general-gubernatora, zauzimali su Finci. Svi prikupljeni porezi ostajali su u Kneževini, a finski je proglašen službenim jezikom, zajedno sa švedskim. Prijestolnica Carstva trudila se ne uplitati u poslove Kneževine, i radi toga je čak zabranila Rusima da emigriraju na finski teritorij. U takvim uvjetima se unutar Ruskog Carstva formirala administrativna granica s Finskom. Osim toga, Kneževini je 1811. predana ruska Vyborška gubernija, formirana od teritorija koji su pripali Rusiji po mirovnim sporazumima sa Švedskom iz 1721. i 1743. Tada je granica Finske došla gotovo do same prijestolnice Carstva.

Po ukazu ruskog cara finske žene su 1906. prve u cijeloj Europi dobile pravo glasa na izborima.

Broj stanovnika Kneževine se u tom razdoblju povećao s 860 tisuća (koliko ih je bilo 1810.) na gotovo tri milijuna (1910.). U to vrijeme je finski narod skupio dovoljno resursa da bi mogao gajiti ideju o vlastitoj neovisnosti. Zgodna prilika ukazala se 1917., kada je poslije Oktobarske revolucije parlament Finske proglasio neovisnost od RSFSR-a. Nezavisnost Finske je iste godine priznala i sovjetska vlast.


Breme samostalnosti

Međutim, već u siječnju 1918. u samoj Finskoj je počela revolucija, koja je zatim prerasla u građanski rat. Za razliku od Sovjetskog Saveza, gdje su pobijedili "crveni", u Finskoj varijanti te konfrontacije pobijedili su oni drugi, i to uz pomoć 15 tisuća njemačkih vojnika. Nakon toga su u zemlji počele masovne represije. One su se posebno dotakle ruskog stanovništva Finske. Finci su u pojedinim područjima ubijali sve stanovnike ruske nacionalnosti: časnike, radnike, žene, starce i djecu.

To, međutim, nije bilo dovoljno da se okonča rat u Finskoj. U povijesnim dokumentima iz ovog razdoblja sačuvana su svjedočanstva o tome kako su se po čitavoj zemlji brzo počele širiti ideje finskog ultranacionalizma i rusofobije. Ispostavilo se da im neovisnost nije dovoljna. Finska elita je, naime, htjela realizirati ideju o "Velikoj Finskoj", i to zauzimanjem dijela sovjetskog teritorija.

Izvor: Ria Novosti

Te 1918. finski general Carl Gustaf Emil Mannerheim javno je obećao da će pripojiti Finskoj Istočnu Kareliju. On je bio jedan od najboljih pitomaca Nikolaevskog učilišta za konjičke časnike i sudionik rusko-japanskog rata. U ruskoj armiji je Mannerheim dospio do čina general-lajtnanta. Čim je Finska stekla neovisnost on je napustio rusku armiju i vratio se u domovinu. Ubrzo je postao glavni zapovjednik "bijelih" u građanskom ratu.

U proljeće 15. ožujka 1918. usvojen je takozvani "Valenijusov plan" po kojem su Finci namjeravali zauzeti ruske zemlje do linije Bijelo more - Onješko jezero - rijeka Svir - Ladoško jezero. Osim toga, Finskoj su pripale i oblasti Pečenga i Kolski poluotok.

Helsinki je 15. svibnja objavio rat Sovjetskoj Rusiji i tako je počeo prvi sovjetsko-finski rat, koji je završen 1920. potpisivanjem mirovnog sporazuma u Tartuu. I pored toga što je finska armija poražena, Sovjetska Rusija je prema sporazumu ustupila Finskoj oblast Pečenge, Zapadnu Kareliju do rijeke Sestre, zapadni dio poluotoka Ribačij i veliki dio poluotoka Srednji.

Ali sve to ipak nije bilo dovoljno. Formiranjem partizanskih odreda na teritoriju sovjetske Karelije 1921. je počeo drugi sovjetsko-finski rat. Sovjetske trupe su sredinom veljače 1922. oslobodile zauzete teritorije, a 21. ožujka je potpisan sporazum o neprikosnovenosti granica.


U potrazi za kompromisom

Poslije toga Finska više nije pokazivala želju da samostalno napada SSSR. Mlada država je imala najčvršće veze s Njemačkom, što joj je osiguralo pobjedu "bijelih" u građanskom ratu, tako da je i Mannerheim računao na pomoć Njemačke kada je krajem 1930-ih postao najutjecajniji čovjek u Finskoj. On je još 1935. posjetio Berlin, gdje je pregovarao s Göringom i Ribbentropom, i dogovorio se s njima da u slučaju rata Finska stavi svoj teritorij na raspolaganje njemačkim trupama. Njemačka strana je zauzvrat obećala Finskoj Sovjetsku Kareliju.

Sovjetsko-finski rat je ostao zapamćen i po prvoj borbenoj primjeni sovjetskih plovećih tenkova na vodi. Tenkovi T-37 i T-38, naoružani jednim mitraljezom kalibra 7,62 mm i s posadom od dva čovjeka, forsirali su vodene prepreke po ledu, a u nekim situacijama su i plovili kroz vodu.

Sovjetski Savez i Finska su 1932. sklopili sporazum o nenapadanju. Sovjetsko vodstvo je znalo za teritorijalne pretenzije Finske i nije ih namjeravalo ignorirati, ali je bilo spremno za ustupke i htjelo je riješiti to pitanje mirnim putem. Moskva je tijekom 1938. i 1939. predlagala razmjenu teritorija, sporazum o uzajamnoj pomoći, zajedničku obranu Finskog zaljeva i kupnju ili iznajmljivanje finskog teritorija radi razmještanja vojne baze. Helsinki je sve prijedloge odbio.

Pregovori su na kraju dospjeli u slijepu ulicu i 26. studenog dogodio se "Mainilski incident". Povjesničari još uvijek raspravljaju o tome je li taj incident bio namjerna provokacija SSSR-a s ciljem da zarati protiv Finske. Nakon skidanja pečata državne tajne s dokumenata u sovjetskim arhivima ova verzija je postala prilično uvjerljiva, ali se ipak ne može reći da pronađeni dokumenti potvrđuju tu verziju.


Zamrznuta ofanziva

Sovjetsko vodstvo je planiralo vojnu kampanju završiti za par tjedana. U Kareliji je snijeg već bio do pojasa, a temperatura se spuštala i do minus 30 stupnjeva. Pa ipak, nitko u zapovjedništvu Crvene armije nije razmišljao o tome da rat može potrajati.

Izvor: Ria Novosti

Ratni plan je predviđao vođenje borbenih djelovanja u tri pravca. Prvi i glavni pravac je bio direktan proboj linije finske obrane u pravcu Vyborga. Drugi je bio središnji dio Karelije, gdje je teritorij Finske po zemljopisnoj širini bio najuži. Planirano je da se borbena djelovanja vode u Laponiji kako bi se spriječili kontranapadi i desanti zapadnih saveznika Finske iz pravca Barentsovog mora.

Ispostavilo se da je glavna prepreka u ofanzivi sovjetskih trupa bila takozvana "Manerheimova linija", tj. kompleks obrambenih objekata između Finskog zaljeva i Ladoškog jezera. Ona se sastojala od nekoliko razina betonskih bedema i utvrđenja na kojima je bilo razmješteno teško naoružanje. Sovjetske trupe nisu imale odgovarajuća sredstva za rušenje takve linije obrane. Cijeli prosinac 1939. sovjetske jedinice su žestoko, ali bezuspješno napadale Mannerheimovu liniju. Istovremeno se u finskom tisku stvarala predodžba o surovim i bespoštednim osvajačima, koji su opijeni tradicionalnom ruskom velikodržavnošću i koji gaze Finsku pod zastavom komunističkog terora.

Rusko-japanski rat: izgubljena pobjeda
Rusko-japanski rat završen je porazom Rusije i gubitkom teritorija, nakon čega je uslijedila teška politička kriza i prva ruska revolucija 1905.

Zapadne sile, u čiju pomoć se Finska podosta uzdala, uglavnom su joj pomagale naoružanjem i streljivom. Englesko-francuske snage su pravile planove za vojnu intervenciju protiv Sovjetskog Saveza, ali ti planovi ipak nisu bili realizirani zbog opasnosti da SSSR u tom slučaju uđe u Drugi svjetski rat na strani Njemačke. I unatoč tome je u borbama na strani Finaca sudjelovalo preko 11 tisuća dobrovoljaca iz Švedske, Norveške, Danske, SAD-a i drugih zemalja.

Crvena armija je u ratu protiv Finske početkom 1940. faktički trpjela poraz. Međutim, 7. siječnja je na čelo trupa koje su vršile ofanzivu na "Mannerheimovu liniju" postavljen zapovjednik armije Semjon Timošenko. Njegova armija je dobila pojačanje u artiljeriji, i to je ono što je nedostajalo u prosinačkim bitkama. S mora se borbenim djelovanjima pridružila Baltička flota, a sovjetska avijacija je intenzivirala napade na finske gradove.

Krajem veljače i početkom ožujka 1940. probijena je "Mannerheimova linija". Sovjetska armija je zauzela Vyborg. Poslije toga finska armija više nije mogla svojim snagama zadržati sovjetske trupe. Tempo ofanzive je bio takav da su sovjetski tenkovi za nekoliko dana mogli ući u Helsinki, poslije čega bi postavljanje prosovjetskog vodstva (a Finci su se toga bojali) bilo samo pitanje vremena. Zbog toga je Finska ponudila mirovne pregovore ne čekajući englesko-francusku intervenciju protiv SSSR-a. Tako je 12. ožujka 1940. sklopljen mir, po kojem je Finska ustupila SSSR-u otprilike desetinu svog teritorija i obvezala se da neće sudjelovati u koalicijama protiv Sovjetskog Saveza. Ona je nešto kasnije prekršila tu obvezu, kada je ušla u Drugi svjetski rat na strani Njemačke.


Pobjeda ili poraz?

Sovjetsko-finski rat 1939.-1940. zapravo je bio nastavak dvaju sovjetsko-finskih ratova, a oni su opet bili nastavak građanskog rata koji je 1918.-1922. bjesnio na teritoriju bivšeg carstva. Ne može se reći da je sovjetska strana u tom ratu postigla potpuni uspjeh ili potpuni neuspjeh. Konačan odgovor na pitanje tko je zapravo pobijedio u tom ratu ovisi o kriterijima na temelju kojih se daje odgovor.

SSSR je 14. prosinca 1939. isključen iz Lige naroda zbog "izazivanja rata" protiv Finske. Međutim, sama ta organizacija je već 1946. prestala postojati.

Sukladno mirovnim sporazumom sovjetsko-finska granica je odmaknuta 150 km od Lenjingrada, a prije rata je prolazila samo 18 km od prijestolnice. Po mišljenju određenog broja povjesničara, upravo ta činjenica je uvelike pomogla da hitlerovci ne zauzmu grad za vrijeme Velikog domovinskog rata. To znači da je službeni cilj SSSR-a u tom ratu, tj. osiguranje sigurnosti Lenjingrada, postignut. Osim toga, postao je sigurniji i Murmansk, inače važna strateška luka, s obzirom da je SSSR dobio potpunu kontrolu nad Ladoškim jezerom.

Sovjetski Savez je dobio ukupno 40 tisuća kvardratnih kilometara teritorija i 95 milijuna rubalja od Finske kao kompenzaciju za uništenu opremu i imovinu, a također i 350 morskih i riječnih transportnih sredstava, 76 lokomotiva i po 2 tisuće vagona i automobila.

Izvor: AP

Međutim, cijena svih tih postignuća bila je vrlo visoka. Za 105 dana rata na strani Finske je po sadašnjim izračunima poginulo 26 tisuća ljudi, a ranjeno je oko 40 tisuća. Iz materijala službene publikacije Ministarstva obrane RF pod nazivom "Pečat tajnosti je skinut" vidi se da su gubici sovjetske armije bili daleko veći. U Crvenoj armiji je poginulo i nestalo bez traga 79427 ljudi, a 188,476 ljudi je ranjeno.

1914.: prijelomna godina nakon koje nije bilo više povratka
Ove godine se navršava sto godina od početka Prvog svjetskog rata. Kako je Rusija proživjela mirnih sedam mjeseci – od početka 1914. pa do rata? O tome priča povjesničar Lev Lurje.

Drugi negativan rezultat rata za SSSR bio je taj što je u rukovodstvima mnogih zemalja stvorena slika o slabosti Crvene armije. S druge strane, slabe točke sovjetskih trupa nisu vidjeli samo njihovi potencijalni protivnici, nego i njihovi zapovjednici. Armija je stekla ratno iskustvo u surovim klimatskim uvjetima i naučila bolje procjenjivati snagu neprijatelja. Bližio se 22. lipnja 1941. i ta iskustva su bila važnija nego ikada.

Rezultat Sovjetsko-finskog rata 1939.-1940. bio je jedan od faktora koji su utjecali da Finska u Drugom svjetskom ratu sudjeluje na strani sila Osovine, jer je na taj način namjeravala oduzeti SSSR-u teritorije sve do "granice triju prevlaka" (Karelske, Olonjecke i Belomorske). Time se objašnjava i posebno aktivno sudjelovanje finskih trupa u Opsadi Lenjingrada. U finskoj historiografiji se sudjelovanje Finske u Drugom svjetskom ratu na strani nacističke Njemačke naziva "Nastavak rata" ("Jatkosota") i opravdava se dovođenjem u vezu sa Zimskim ratom. Pojedini zapadni povjesničari su čak skloni Sovjetsko-finski rat 1939.-1940. prikazivati kao dio Drugog svjetskog rata, ali u sovjetskoj i ruskoj historiografiji on se tretira kao zaseban lokalni konflikt dviju zemalja, koji je u nekom smislu bio logičan nastavak nereguliranog teritorijalnog spora iz doba formiranja Sovjetske Rusije na mjestu Ruskog Carstva.