Tajna sjećanja na Staljinov bunker

Jak, opor zapah vlage i plijesni vraća nas u vrijeme hladnog rata sa svojim strahovima od nuklearnih prijetnji.

Bunker 42 nalazi se ispod Taganke, na udaljenosti tri kilometara od Kremlja i vodi u samo srce Moskve. Labirint od željeznog betona zauzima čak 18 katova podzemnog prostora na 65 metara dubine od površine glavnog grada. Hodajući tamnim galerijama ove gigantske trakavice, koja vodi prema zapovjednom centru i odajama vođe, koraci zlokobno odzvanjaju u tišini. Pri slabom svjetlu lampiona u blizini s vremena na vrijeme protutnji kada negdje u blizini projuri vlak podzemne željeznice. Zrak, hladan i težak, čini glas vodiča pomalo neobičnim dok govori o starim telefonskim aparatima, zapovjednim odajama gdje su čuvaju stare vojne odore i plinske maske koje vise na zidovima.

Izvor: Kirill Lagutko

Iza hermetički zatvorenih vrata širine 40 centimetara pred nama se otvara carstvo sivila. Nastalo je prema zamsli samog Staljina, a očuvano je u vrijeme Hruščova kao uporište hladnog rata, da bi se 2006. godine preobrazilo u turističku atrakciju. Danas je bunker i svojevrsno okupljalište avanturista. U potrazi za tamom, neukrotivi gospodari podzemlja probijaju se kroz razne moskovske odvode.

Više.

Prema neslužbenim podacima, tim popularnim hobijem u Moskvi se bavi oko tri tisuće ljudi. Bunker na Taganki samo je jedan od četrdesetak njih u glavnom gradu Rusije. Svi su zatvoreni za posjetitelje, ''ali ovaj se pretvorio u pravu turističku Meku. Osim bunkera, svašta se može naći pod pod moskovskim asfaltom: tu je cijela mreža sporednih hodnika i tunela koji vode ravno u Kremlj. Priča se da postoji i takozvani Metro-2, kao i tajna biblioteka Ivana Groznoga '', tiho nam priznaje tridesetogodišnji Aleksej spuštajući pogled prema podu.

Izvor: Kirill Lagutko

''Znam da nas nazivaju diggerima, ali ta mi se riječ ne sviđa.'' Aleksej se prvi put spustio u podzemlje 1995. godine: ''Bio sam s prijateljima i odlučili smo otići do gradske periferije. Tamo smo pronašli  otvor od kanalizacije i polagano se spustili pod zemlju. Bilo je jako uzbudljivo.'' Tama, tišina, spoznaja da po prvi puta koračaš mjestom gdje desetljećima nije stupila ljudska noga.

Ovo nije otkrivanje državne tajne: kako izgleda sustav moskovskog Metroa-2 „Ruski vjesnik“ donosi kratak pregled provjerenih informacija o vojnim komunikacijskim linijama smještenim duboko ispod ruskog glavnog grada.

Do Alekseja stoji tridesetogodišnji muškarac u vojnoj odori s lulom i dugo uvlači ''dim''. I njegovo ime je Aleksej, ali svi ga zovu Ljoša. ''Toliko je gluposti napisano o ruskom podzemlju'', kaže Ljoša izbjegavajući odgovoriti na pitanje, ''pa je najbolje da se čovjek sam spusti dolje kako bi ustanovio što je od toga laž, a što istina.'' Ljoša tvrdi da je bio ispod temelja Boljšoj teatra kamo je stigao tunelom od podzemne željeznice. Teško je povući granicu između istine i fikcije. To najbolje zna Vadim Mihajlov kojeg jedni smatraju kraljem svih diggera, a drugi drže da je riječ o luđaku. Njegov telefon zvoni bez odgovora. Vrata Vadimovog stana u zgradi u centru Moskve nitko ne otvara, a žena koja čisti ulicu ispred zgrade uvjerava nas da ga dugo nije vidjela.

Izvor: Vadim Mahorov / SellYourPhoto

''Vadim često mijenja broj mobitela. Nevjerojatno je rastresen, a telefon gubi za vrijeme svojih pohoda.'', objašnjava Ljoša. ''Uostalom, njegovi pohodi često završavaju loše. Ljudi su dolje i umirali.'' Kao i uvijek, najveća mudrost je da prilikom pohoda ne dospijete u ruke policije jer kazna za ovakav prekršaj iznosi 1500 rubalja. ''Fenomen diggera pojavio se u Moskvi prije deset godina.'', tvrdi Sergej Nikitin, povjesničar i predavač na MGU. ''Ljudi su željnih jakih emocija radi kojih se spuštaju u podzemlje. I sama podzemna željeznica je pravi monumentalni dvorac čije podzemno carstvo izaziva divljenje i znatiželju.''