O Levijatanu, duhovnosti i vladavini zakona

Film "Levijatan" poznatog ruskog redatelja Andreja Zvjaginceva ove godine je dobio nagradu za najbolji scenarij na Canneskom filmskom festivalu, a nedavno je proglašen i najboljim filmom na međunarodnom filmskom festivalu u Londonu. Ovaj višestruko nagrađivani film bit će i ovogodišnji ruski kandidat za Oscara. U intervjuu za Ruski vjesnik Andrej Zvjagincev objašnjava zašto je Rusija ove godine za Oscara predložila baš njegov film, kakva je razlika između duhovnosti i zakonitosti i čemu treba težiti idealna država.

Scenarij vašeg "Levijatana" temelji se na istinitoj priči o sukobu Amerikanca Marvina Heemeyera s državnim aparatom. Kako ste se zainteresirali baš za tu priču i zašto ste je prenijeli u suvremenu Rusiju

Vlasnik cementare želio je od Marvina Johna Heemeyera otkupiti radionicu. Marvin je nije želio prodati. Pošto nikakav dogovor nije postignut, tvornica mu je jednostavno oduzela radionicu. U potpunom očaju Marvin je sjeo u buldožer, porušio nekoliko tvorničkih zgrada, a zatim izvršio samoubojstvo. Kada sam 2008. čuo tu priču, začudio sam se da se takvo što moglo dogoditi u SAD-u. Zar je i u Americi, koja vrijedi za uređenu pravnu državu, gdje svatko može dokazati svoja prava pred sudom, moguć bunt protiv nepravde koju vlast nanosi običnom čovjeku, zar je moguća obespravljenost kakvu je doživio junak ove priče? Možda ni tamo nije sve idealno?

Film Zvjaginceva Levijatan pobijedio na festivalu u Londonu Filmski festival u Londonu dodijelio je prvu nagradu filmu Levijatan ruskog redatelja Andreja Zvjaginceva, koji večeras, u 20:30 sati, igra na Zagreb Film Festivalu.

To me je navelo na misao da su sve države manje-više isto uređene i svugdje ima obespravljenih. Ta banalna, jednostavna misao me je naprosto zaprepastila. Nedavno sam pročitao vrlo pametno pitanje koje sebi postavlja sv. Augustin u knjizi "U Gradu Božjem": u čemu je razlika između države i bande razbojnika? I jedno i drugo nastaje udruživanjem ljudi. I jednim i drugim upravlja vođa. I država i razbojnička banda temelje se na točno utvrđenom sustavu. Jedina razlika je postojanje ili nepostojanje zakonitosti. Dakle, ako se u državi prestanu poštivati zakoni, ona se pretvara u razbojničku bandu. Ako čovjek uvijek može računati na to da će ga zaštititi sud, ako se zakon primjenjuje neovisno o društvenom položaju i zvanju i ako su pred njim svi jednaki, to je idealan oblik države. Smatram da je Thomas Hobbes u traktatu "Levijatan" u potpunosti pogriješio idealizirajući državu. Na papiru je moguće stvoriti idealan model države, no čim se umiješa faktor ličnosti sa svim njezinim porocima i manama, svaki ideal se lako pretvara u svoju suprotnost. To više nije društveni ugovor, već ugovor s vragom. Ugovor prema kojem čovjek daje svoju slobodu u zamjenu za tobožnju socijalnu sigurnost.

U Rusiji se sada mnogo govori o njezinoj vlastitoj duhovnosti i odsustvu duhovnosti na Zapadu. Što mislite o tome?

Lakše bi bilo govoriti o duhovnosti kada bi u našoj zemlji besprijekorno funkcionirala vladavina zakona. Duhovnost je metafizički pojam i na temelju njega se mnogo toga može izmisliti i opravdati. Tako se ponovno vraćamo na ideju pravne države. Samo čovjek koji je zaštićen ima zdravo tijelo i zdrav duh, i osjeća se dobro. Ako se pak stalno mora braniti izlazeći na ulicu, jer zna da ga policija neće zaštititi, ne može biti riječi o duševnom zdravlju i duhovnosti.

Scena iz filma "Levijatan" (2014). Izvor: Kinopoisk

Odabravši film "Levijatan" ruska komisija za nominaciju za nagradu Oscar donekle je promijenila taktiku - ranije je kandidirala grandiozne, epske filmove, a sada je predložila komornu, socijalnu dramu. Kako to objašnjavate?

Ja sam, naravno, "zainteresirana strana", ali ako govorimo objektivno, došlo je do određenog pomaka - državna nomenklatura je izgubila ovu rundu. Izbor kandidata za Oscara bio je nepristran. Prije svega zato što se producent "Levijatana" Aleksandar Rodnjanski ozbiljno i vrlo odgovorno potrudio da što više članova povjerenstva film pogleda na velikom platnu. Osim toga, povjerenstvo za nominaciju za Oscara sada je znatno prošireno. U njoj ima ljudi koji su manje angažirani i ne ovise o visokim državnim dužnosnicima. Dakle, oni mogu neovisno odlučivati i slobodno iznositi svoje mišljenje.

Vi snimate filmove koji nisu namijenjeni širokoj publici i od kojih se ne očekuje komercijalni uspjeh. Međutim, Vaša složena, pametna ostvarenja koja posjeduju sve odlike art-house filmova osvajaju širok krug gledatelja. Gdje Vaši filmovi imaju više uspjeha, u Rusiji ili u inozemstvu?

U Americi ima 40 tisuća kina, među kojima je i 400 specijaliziranih za ozbiljne, autorske filmove. U njujorškom kinu "Film Forum" istovremeno su prikazivani "Majstori iluzije" Jeana Renoira i moj film "Elena". Za mene je to bila velika čast. Kod nas nema dovoljno kinodvorana, nema ni specijaliziranih kina u kojima bi se prikazivala ozbiljna autorska ostvarenja. Gotovo i ne postoji razvijena filmska industrija s perspektivom za budućnost. Zato ne treba kriviti gledatelje što su sve manje zainteresirani za autorski film. Kada je film "Elena" prikazan na televiziji, izazvao je ogroman interes gledatelja, rejting gledanosti je bio izuzetno visok. U Rusiji većina odraslih više ne ide u kina. Kino publika je mlada, a njima su potrebni filmovi puni atraktivnih scena. Ipak iskreno vjerujem da i mlađa i starija publika s nestrpljenjem očekuje prikazivanje "Levijatana" u ruskim kinima i da će doći pogledati film.