Političke poruke Puškinovih bajki

Aleksandar Puškin (1799.-1837.) bio je rođeni buntovnik koji je živio u doba kada nije postojala sloboda govora. Kako bi izbjegao cenzuru, svoje političke poruke skrivao je pod velom bajki. Ruski vjesnik donosi moguća tumačenja nekih alegorija i suptilnih metafora koje je pisac koristio kako bi izrazio svoj ​​ironičan stav i kritiku tadašnjeg ruskog društva.

Osim toga što su ga još za života smatrali velikim piscem, Aleksandar Puškin bio je i uspješan državni službenik. Diplomirao je na Carskoselskom liceju, uglednoj obrazovnoj instituciji koju je osnovao car Aleksandar I. i počeo raditi u Kolegiju vanjskih poslova Rusije. No, unatoč tome što je bio činovnik u samoj vladi (ili možda baš zbog toga), Puškin je bio svjestan problema u društvu i u svojim djelima kritizirao je vlast. Postao je član tajnog "Saveza blagostanja" i napisao niz političkih poema koje su kružile u rukopisu.

Izvanredan i u izgnanstvu

Puškina je 1820. pozvao grof Miloradovič, general-gubernator Sankt-Peterburga (inače srpskog podrijetla), kako bi objasnio neke svoje epigrame i revolucionarne poeme koje su se u to vrijeme pojavile. U početku su vlasti namjeravale pjesnika prognati u Sibir, ali je zahvaljujući intervenciji svojih utjecajnih prijatelja "samo" prognan iz Sankt-Peterburga i poslan u izgnanstvo na Kavkaz, u Moldaviju i na Krim. Ovaj period postaje najplodnije razdoblje Puškinovog stvaralaštva, kada je napisao brojne romantične poeme i briljantno djelo "Evgenij Onjegin".

Puškinove kontroverzne poeme ponovo su se pojavile 1825. u vezi s neuspjelom pobunom dekabrista protiv cara Nikolaja I. Ipak, vladar je dopustio pjesniku da se već sljedeće godine vrati iz izgnanstva smatrajući da je odustao od revolucionarnih stavova. Međutim, Puškin je, zapravo, odlučio diskretnije ih izražavati. Do tog vremena već je stekao slavu velikog pjesnika i bio je svjestan da sam car budno motri njegov rad. Ipak, ako pročitamo neke bajke u stihovima koje su inspirirane političkim događanjima 1830-ih, otkrit ćemo da su višeslojne i imaju dublje značenje.

Je li se pjesnik doista promijenio?

Ivan Bilibin: Ilustracija za "Bajku o ribaru i ribici" (1908.). Izvor: Fine Art / Vostock-Photo

U jednoj od prvih Puškinovih bajki, "Bajki o caru Saltanu", objavljenoj 1831., govori se o kralju koji je sebi za ženu izabrao najmlađu od tri sestre. No, starije sestre postaju ljubomorne na njezin novi položaj, pa kada rodi, odluče i nju i sina, princa Gvidona, zatvoriti u bačvu i baciti u more.

Bačva s majkom i djetetom dospijeva na daleki otok, i princ, koji je u međuvremenu odrastao, kreće u lov gdje spašava prelijepog labuda od grabljivice. Labud stvara grad u kojem princ uspješno vlada. Ptica se nakon nekog vremena pretvara u princezu koja se udaje za princa Gvidona, i on se na kraju susreće sa svojim ocem, kraljem.

Ova priča o razdvajanju i ponovnom susretu može se tumačiti kao suptilna alegorija samog Puškinovog života i vjerojatno je trebala uvjeriti Nikolaja I. kako se pjesnik zaista promijenio.

Ribica, ribareva žena i Katarina Velika

Nije sigurno da li je car zaista uvidio ovu sličnost između života Puškina i princa Gvidona, ali je ipak dozvolio piscu štampanje djela, a čak je i naručivao njegove knjige. "Bajku o ribaru i ribici" Puškin je napisao 1833., a radnja govori o ribaru koji je ulovio zlatnu ribicu koja mu obećaje ispuniti bilo koju želju ako je vrati natrag u vodu. Stari ribar i njegova žena cijeli život proveli su u siromaštvu, i prilika da se obogate budi u ženi snažnu pohlepu. Prvo poželi dobiti palaču, potom poželi postati plemkinja, zatim vladarica neke oblasti, a konačno i sama carica. Na kraju priče dvoje staraca gube sve kada žena poželi vladati morem.

Robert Chandler, istaknuti prevoditelj ruske književnosti, tvrdio je da je ribareva žena karikatura Katarine Velike. Ova carica svrgla je s prijestolja svog muža Petra III. i preuzela vlast baš kao što je to učinila ribareva žena. Vodila je i dva rata protiv Osmanskog carstva radi dominacije na Crnom moru, a te neuspjele kampanje bile su skupe i odnijele su mnoge živote.

Opasna bajka o popu i radniku Baldi

Scena iz crtanog filma "Bajka o popu i njegovom radniku Baldi" (Sojuzmultfilm, SSSR, 1973.): pop blagoslovom "plaća" kobasice na lokalnoj tržnici. Bajka o popu i njegovom slugi objavljena je bez cenzure tek u 20. stoljeću. Izvor: kinopoisk.ru

Druge bajke kriju različite i politički mnogo angažiranije poruke. Puškin je bio ateist, što je bilo neuobičajeno za vrijeme u kojem je živio i krugove u kojima se kretao. Priča "O popu i njegovom radniku Baldi" govori o lijenom svećeniku koji iskorištava slabo plaćenog radnika. Religioznost je u to vrijeme bila vrlo snažna u Rusiji i napad na svećenika pravoslavne crkve smatrao bi se huljenjem. Bajka je nastala 1830., a objavljena je posthumno 1840., pri čemu je, kako bi se izbjegao gnjev moćne crkve, umjesto svećenika glavni lik bio trgovac. Međutim, u sovjetskim izdanjima u priči se ponovno pojavljuje lik svećenika - jer to nije bilo u suprotnosti sa stavovima nove vlasti u Rusiji.

Grafikon: Vijesti iz klasične ruske književnosti: pronaći poznati siže

Osim toga, bajka govori i o izrabljivanju, jer je u to doba u Rusiji kmetstvo još uvijek bilo na snazi. Na kraju, kritizira se svećenik koji želi prisvoji sve za sebe, o čemu su poslije jednog stoljeća govorili i komunisti. Boljševici su u radovima ruskih pisaca 19. stoljeća tražili poruke koje su odgovarale njihovoj ideologiji u stvaranju nove socijalističke kulture i u tom smislu Puškinovi radovi pokazali su se posebno plodonosnim. Njegovi stavovi prema kmetstvu, pravoslavnoj crkvi i carističkoj državi savršeno su se uklopili u komunistički pogled na svijet. Stoga je ovaj pisac bio posebno istican i poštovan u prvim godinama nakon nastanka SSSR-a - čak i više nego u 19. stoljeću. Puškinovim djelima u potpunosti je prožet i ruski školski program u današnje vrijeme.

Ivan Bilibin: Bajka o zlatnom Pjetliću. Iz slobodnih izvora

Puškinova posljednja bajka u stihovima pod nazivom "Bajka o zlatnom Petliću" napisana je 1834., tri godine prije njegove tragične pogibije u dvoboju. Ova priča temelji se na "Legendi o arapskom astrologu" iz zbirke "Priče iz Alhambre" Washingtona Irvinga i nije bila politički motivirana. No, kada je Nikolaj Rimski-Korsakov 1908. po motivima ovog dijela napisao operu, pretvorio ju je u satiru na račun oslabljene dinastije Romanovih i Rusko-japanskog rata, jednog od najvećih poniženja koje je ruska država doživjela u svojoj povijesti. "Bajka o zlatnom Petliću" bila je posljednja opera Rimskog-Korsakova. Kada je završena, našla se na udaru cenzora i prvi put je izvedena tek poslije smrti skladatelja.