Kako očuvati male narode na ruskom Sjeveru?

Nenci naseljavaju veliko područje na obali Sjevernog ledenog oceana i Sibira. Fotografija: Alberto Caspani

Nenci naseljavaju veliko područje na obali Sjevernog ledenog oceana i Sibira. Fotografija: Alberto Caspani

Autohtoni narodi na Sjeveru, Dalekom Istoku Rusije i u Sibiru predstavljaju male etnose koji broje od nekoliko stotina do nekoliko desetaka tisuća ljudi. Ti narodi su od najstarijih vremena živjeli u surovim prirodnim uvjetima, ne mijenjajući način života. Danas im je, međutim, sve teže održati harmoniju s prirodom. Najveća opasnost u tom smislu prijeti im od sve lošije ekološke situacije i postupnog stapanja s drugim etnosima.

Rusija je zemlja sa zadivljujućom etničkom raznolikošću. Stotine naroda žive na ogromnim područjima od Sahalina do Kaliningrada, i svaki etnos ima svoj ​​vlastiti jezik, svoju tradiciju i kulturu. Nisu iznimka ni mali narodi, koji tisućama godina žive u skladu s prirodom u surovim uvjetima ruskog Sjevera.


Četrdeset malih naroda

U male narode Sjevera obično se ubrajaju etnosi koji žive na ruskom Sjeveru, a ne broje više od 50 tisuća ljudi. Drugi kriteriji po kojima se neki etnos može ubrojiti u autohtone narode su tradicionalni način života i svijest o samosvojnosti svoje etničke zajednice. U skladu s Koncepcijom stabilnog razvoja malih autohtonih naroda, koju je ruska vlada usvojila 2009., u kategoriju "mali autohtoni narod" ubraja se 40 etnosa. Vrlo je velik teritorij na kojem oni žive. Saami, na primjer, kompaktno nastanjuju Kolski poluotok, pored granice s Finskom i Norveškom, dok Aleuti i Eskimi žive u najistočnijim krajevima Rusije, tj. na istoku Čukotskog poluotoka i na Otoku Wrangel. Neki narodi, kao na primjer Čukči i Eskimi, dobro su poznati stanovnicima Rusije. S druge strane, ima i naroda kao što su, primjerice, Nganasani ili Nivhe, za koje nisu čuli čak ni prosječni Rusi, a o strancima da i ne govorimo. Narodi ruskog Sjevera razlikuju se i po brojnosti. Nenci, na primjer, naseljavaju veliko područje na obali Sjevernog ledenog oceana i Sibira, i mogu se pohvaliti svojom brojnošću, jer ih ima gotovo 45 tisuća (prema popisu stanovništva iz 2010.). Njima su srodni Enci, kojih je po istom popisu ostalo svega nešto više od 200, i mnogi od njih ne znaju enački jezik.

U zemlji šamana
Bajkalski otok Oljhon je posljednje utočiše sjevernoazijskog šamanizma. Na njega su se u doba Džingis-kana od progona sklonili mongolski šamani, a kasnije, u doba širenja budizma u Burjatiji i progona lama u 18. stoljeću, i burjatski šamani.

Kroz povijest je način života malih autohtonih naroda na Sjeveru ovisio o okrutnim klimatskim uvjetima. Zanimanja autohtonih naroda bila su i ostala isključivo tradicionalna: lov, ribolov, uzgoj sobova (što često podrazumijeva nomadski način života) i pasa. No, kako vrijeme odmiče, urbanizacija počinje zahvaćati i udaljene, čak i nepristupačne oblasti na ruskom Sjeveru. Samim tim i pripadnici tradicionalnih nomadskih naroda imaju sve više mogućnosti preseliti se u gradove i postupno asimilirati s drugim etnosima. Na to je svojevremeno utjecala i politika primoravanja tih naroda na odricanje od nomadskog života, koja je provođena u sovjetsko vrijeme. Drugi problem je sve gora ekološka situacija, a ona je povezana sa sve intenzivnijim razvojem industrije. I jedno i drugo podriva tradicionalni način života sjevernih naroda, koji je zasnovan na velikoj povezanosti s prirodom.


Pravo na ribu

Grigorij Letkov, predsjednik Udruženja malih autohtonih naroda Sjevera, Sibira i Dalekog Istoka Rusije, prokomentirao je aktualnu situaciju za Ruski vjesnik. On je naglasio da u ovom trenutku u Rusiji postoje dobri zakonski temelji, da država štiti autohtone narode ruskog Sjevera, i da, za razliku od sovjetskog doba, nitko ne inzistira na tome da nomadi ostave svoje sobove i odu na rad u poljoprivredne zadruge.

Letkov je istovremeno istaknuo da Rusija ipak može još mnogo toga učiniti. Prema njegovim riječima, u prvom redu je potrebno u zakon unijeti dopune kojima se regulira tradicionalni lov i ribolov, kako bi se olakšao pristup prirodnim dobrima. Osim toga, Letkov je obratio posebnu pažnju na ekološki aspekt, i diplomatskim rječnikom objasnio da "povodom razvoja projekata eksploatacije nafte i plina treba precizirati niz momenata vezanih za ocjenu utjecaja industrije na tradicionalni način života". Drugim riječima, interesi velikih tvrtki koje pokreću proizvodnju u Sibiru, na ruskom Sjeveru i ruskom Dalekom Istoku, ponekad dolaze u sukob s interesima autohtonih naroda.

Audio-Fotogalerija: život u tundri: Čukči, lovci na sobove

Letkov je osim toga istaknuo da valja "regulirati redoslijed utvrđivanja nacionalne pripadnosti", što upućuje na problem nacionalnog identiteta naroda ruskog Sjevera, jer pojedini etnosi uslijed sklapanja mješovitih brakova i postepenog stapanja s drugim narodima mogu zauvijek nestati s lica zemlje. To se, na primjer, dogodilo s Kerecima, malim narodom koji se još početkom 20. stoljeća u potpunosti asimilirao s Čukčima. Podrška i zaštita jedinstvenih tradicija i običaja naroda na ruskom Sjeveru zadatak je od životne važnosti ne samo za pripadnike tih naroda, nego i za rusku vladu.

S druge strane, Darja Halturina, sociologinja i etnografkinja, docentica na Ruskoj akademiji za narodnu privredu i državnu administraciju (RANHiGS), s velikim optimizmom govori o izgledima većine naroda na ruskom Sjeveru: "Sada narodi Sjevera imaju prilično velik natalitet, pa im ne prijeti potpuni nestanak, što pruža mogućnost očuvanja njihovih drevnih kultura. Potrebno je, međutim, boriti se s visokom stopom smrtnosti kod naroda na ruskom Sjeveru. To se prije svega odnosi na smrtnost muškaraca uslijed alkoholizma, ali i smrtnost djece."

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće