Postoji li ruska barokna glazba?

Talijanska primadona Cecilia Bartoli, jedna od najpoznatijih pjevačica na svijetu, objavila je kompaktni disk Sankt Peterburg s operskim arijama koje su se pjevale na ruskom carskom dvoru u 18. stoljeću. U to vrijeme europski kompozitori su odlazili u Rusiju u potrazi za slavom i novcem. Njihova muzika je, međutim, do danas ostala nepoznata široj javnosti. Mnoge arije čije se partiture čuvaju u knjižnici Teatra Mariinski ovom prilikom su snimljene po prvi put. 

Ruski barok je na Zapadu nepoznat. Kako ste Vi došli do ove teme?

Cecilia Bartoli: Još dok sam bila na konzervatorijumu, profesori su nam govorili da ruska opera počinje dijelom Život za cara Mihaila Glinke iz 1836. A zatim sam izvodila baroknu glazbu i sve vrijeme sam nailazila na podatke o tome da je veliki broj talijanskih kompozitora odlazio raditi u Peterburg. A to je bilo 100 godina prije Glinke! Zapitala sam se tko su ti kompozitori i počela sam svoje istraživanje. Prvi put sam u Rusiju došla 2004., a prilikom druge posjete 2012. pronašla sam fantastičan glazbeni materijal i saznala izvanredne priče ne samo o Talijanima na dvoru, već i o velikim ruskim caricama koje su ih pozivale – Ani,   Elisaveti i Katarini.

Prema kojem principu ste birali arije za album?

Počinjemo s barokom, a završavamo sa Cimarosom, kompozitorom klasične epohe – to su operske arije koje su nastale u razdoblju od 100 godina. Ovim albumom poručujemo svijetu: postoji ruska barokna glazba! Raduje me što sam ovom otkriću dala svoj 80-minutni doprinos. I za Talijane je to novo saznanje: naši kompozitori su putovali na mnoga mjesta, ali je sanktpeterburški dvor jedno od najprestižnijih. Tamo je boravio i Verdi: postavio je na scenu operu Moć sudbine, koju je napisao specijalno za Teatar Mariinski. 

Prvi put u životu ste snimili i dve arije na ruskom...

Preludij za Međunarodni muzički festival Spasskaja bašnja Video: godišnji Međunarodni muzički festival "Spasskaja bašnja" održava se na Crvenom trgu u Moskvi od 30. kolovoza do 7. rujna 2014.

Tako je, jer stranci koji su radili na dvoru komponirali su muziku ne samo na talijanske tekstove, nego i na ruske – konkretno, na temelju libreta jednog od prvih ruskih pjesnika Aleksandra Sumarokova. Odlučila sam da to treba otpjevati onako kako su zamislili autori, tj. na ruskom. 

Postoji li razlika između talijanskog i ruskog baroka?

Sve je to, naravno, talijanska glazba. Ali sam bila iznenađena kada sam otkrila da kroz nju prodire ruski karakter. Posebno u ariji Raupacha Idem do smrti. To je lagana glazba, melankolična, mračna i vrlo duboka. U njoj osjećam rusku dušu. To je talijanska glazba koja je već upila utjecaj sjevera. I nije slučajno što veći dio diska čine lagane arije. Naravno, na albumu ćete čuti i barokne ukrase i kolorature. Međutim, prevladava drugačija glazba – nježna i dirljiva. Mislim da su talijanski kompozitori vidjeli i razumjeli da na rusku publiku djeluje lagana i melankolična glazba te da su ovu sklonost u svom radu uzimali u obzir. Za mene je to iznenađujuće otkriće. 

Mislite li da je danas pravo vrijeme za objavljivanje ovakvog albuma?

Kada sam se počinjala baviti peterburškom glazbom, politička situacija je bila sasvim drugačija. A kada sam snimala disk, u Sočiju su se održavale Olimpijske igre i vladala je atmosfera otvorenosti. Iskreno, mislim da muzika i umjetnost u cjelini uvijek nose ideju mira. A moj album je u još većoj mjeri lekcija iz tolerancije i uzajamnog razumijevanja, jer pokazujem kako su Talijani i Nijemci izuzetno uspješno i plodno surađivali s Rusima. Umjetnost je u stanju situaciju osloboditi napetosti. Tako da je ovaj disk moj mali doprinos pomirenju.