Duhovita književnica koja je odbila Rasputina

Gotovo svi veliki ruski prozni pisci bili su muškarci, ali mjesto među njima zaslužuje i Nadežda Tefi sa svojim duhovitim ženskim pogledom na svijet. Ona je bila prava književna zvijezda koju su obožavatelji zaustavljali na ulicama Moskve, a poštovali su je i Nikolaj II. i Lenjin.
Nadežda Aleksandrovna Lohvicka (Tefi). Izvor: AFP / East News.

Svaki ljubitelj književnosti reći će da su najpoznatiji ruski prozni pisci 20. stoljeća Bulgakov, Pasternak, Gorki, Čehov. Gotovo nitko neće spomenuti Tefi. Međutim, prije Oktobarske revolucije Tefi je bila vrlo poznata, prava književna zvijezda koju su obožavatelji zaustavljali na ulicama Moskve. Njezini veliki poštovaoci bili su i Nikolaj II. i Lenjin. Nalazila se s osobama iz visokog društva poput Rasputina, i o njima je pisala oštroumno i beskompromisno. 


Hrabro se protivila tadašnjim trendovima

Tefi je rođena 1872. u Sankt Peterburgu u bogatoj porodici kao Nadežda Aleksandrovna Lohvicka. Udala se 1890. i preselila u unutrašnjost gdje je živjela mirnim i jednoličnim životom. Ipak, Tefi nije bila osoba koja se željela svidjeti drugima i podčiniti se postojećim konvencijama, tako da se deset godina kasnije vratila u grad da bi se oprobala kao pisac.

Namjerno je odabrala androgini pseudonim – Tefi, koji predstavlja donekle izmijenjeno ime jedne lude (Stefi), budući da se vjerovalo da lude uvijek imaju sreće. Počela je kao pisac satiričnih članaka i vinjeta o suvremenom životu. Urednik časopisa Ruska riječ, Vlas Doroševič, prepoznao je njen talent i potaknuo je da piše kratke priče. „Neka piše što želi“, govorio je. „Čistokrvni arapski konj se ne koristi da vuče vodu.“

U zbirci Suptilno rečeno može se pratiti razvojni put Tefi kao pisca – počevši od kratkih, živopisnih skica, sve do mnogo ozbiljnijih pripovijetaka. Visprena, iskrena i sarkastična, ona jednako kritizira  socijaliste i snobove, a priče su prepune domišljatih i iznenadnih obrta. Jedan od nas je priča o ženi koja u operi sreće neznanca. On je fascinira svojim znanjem, ali se na kraju ispostavlja da je nekada ovdje radio kao razvodnik. U zbirci se nalazi i kratka priča Jedan dan u budućnosti – britka satira, vrlo hrabro za 1918. godinu kada je i objavljena, jer Tefi u njoj piše o opasnostima boljševičke vlasti: „Čak su namjeravali poslati telegram ministru prosvjetiteljstva, ali se ispostavilo da su svi oni nepismeni. Onda su se sjetili da je i ministar nepismen, te su odlučili odustati.“ 


Humor s ozbiljnom pozadinom

Tefi je poput Jane Austen znala je primijetiti pretencioznost drugih, a njen stil odlikovala je i suptilna sarkatičnost koja podsjeća na Oscara Wildea. Majstorski prikazuje teatralnost djece i vješto se ruga taštini privilegiranih članova društva. „Kočijaš je pucnuo uzdama i dječak ostade iza njih“, pisala je. „Varenjka se osećala kao bogata i važna ličnost, pa je skromno napućila usne kako joj prolaznik koga je zapljusnula blatom ne bi suviše zavidio.“ 

 

Tefi je Rasputina predstavljala kao ekscentrika vrijednog žaljenja, intrigantnu osobu čija vrtoglava popularnost nije slutila na dobro.

Osim priča, u knjizi ima i memoarskih zapisa. Tefi piše o dvije večere s Rasputinom s kojim se viđala 1916. Ravnodušna na pretjerano oduševljenje koje je pratilo Rasputina – ali i na njegovo uporno udvaranje – neumoljivo ruši mit o ovom čuvenom mistiku, predstavljajući ga kao ekscentrika vrijednog žaljenja, intrigantnu osobu čija vrtoglava popularnost nije slutila na dobro. Na taj način ona je Rasputina, jednu od najprecijenjenijih ličnosti u povijesti, razobličila kao rijetko tko.

Ono što sve ove priče čini tako privlačnim skriveno je upravo iza sarkazma i kritičkog stava. Bez obzira na to što njeni likovi izazivaju podsmjeh, ona prema svakom od njih gaji izvjesnu dozu simpatije i nježnosti. Kao da želi poručiti da možda svi mi, sa svojim osujećenim nadama i sitničavom logikom, više podsjećamo na lude nego što smo toga svjesni. 


Stvaralaštvo u emigraciji

Nakon gašenja Ruske riječi Tefi je otišla 1919. u Ukrajinu radi predstavljanja svojih knjiga i nikada se više nije vratila u Rusiju. Nastanila se u Parizu, i tamo u sudbinama emigranata nalazi inspiraciju za nova djela. Ovu fazu njenog stvaralaštva karakterizira mračno raspoloženje. Markita govori o Ruskinji koja je prisiljena predstaviti se kao španjolska pjevačica da bi zaradila za život, i svojom greškom prekida ljubavnu vezu nakon što posluša savet jednog prijatelja da se postavi kao „fatalna žena“. Volja Tvoja je zastrašujući i tužan portret žene koju mentalno rastrojstvo dovodi do samoubojstva. U scenama sa seoskih imanja koje podsjećaju na Čehovljeve, izbija doza nostalgije, a u pripovijetki o stolaru koji se nakon 30 godina vraća u svoje selo, a ljudi veruju da je on pokojnik koji je oživio, Tefi koristi motiv iz narodnih priča.

Posljednja priča u ovoj zbirci je „I nije bilo više vremena“, i ona na čitatelja ostavlja najjači utisak. U njoj Tefi predstavlja svoje djetinjstvo književnim postupkom toka svijesti. U razgovoru na snijegu s tajanstvenim Lovcem, Tefi se kaje i razmišlja o smrti. „Želim samo govoriti bez logike ili reda“, piše, „onako kako mi misli dolaze“. Impresivna lična ispovijest pokazuje da je Tefi, iako već u poznijim godinama, usvojila neke elemente europskog modernizma. To ne čudi, jer je značajan dio života provela u epicentru ovog umjetničkog pokreta. 


Književna rehabilitacija

Tefi je umrla 1952. Časopisi za koje je svojevremeno pisala odavno su prestali izlaziti, a zapadni kritičari sasvim su je zaboravili. Sovjetski Savez je već postojao desetljećima i iz sjećanja ljudi istisnuo staru Rusiju, a samu spisateljicu doživljavali su isključivo kao autoricu humorističkih priča, čije je vrijeme prošlo. Naravno, ovakva ocejna književne vrijednosti njenog djela nije ispravna.