Kerempuhov obračun s informbiroovštinom

Izvor: Getty Images/Fotobank

Izvor: Getty Images/Fotobank

Rezolucija Informbiroa protiv Jugoslavije je 1948. godine iz korijena izmijenila prirodu sovjetsko-jugoslavenskih odnosa. Titovo političko “Ne”, odaslano Staljinu, odjeknulo je i u umjetnosti, a ponajviše se odrazilo u vizualnim umjetnostima toga vremena.

Val antistaljinističke karikature 1950-ih godina (naručitelj koje je bio Agitprop!) pokrenula je kultna zagrebačka škola karikature, okupljena oko satiričkoga časopisa Kerempuh, pod uredničkom palicom komediografa Fadila Hadžića. Svojevrsnim prvijencem te satiričke destaljinizacije bila je karikatura kultnoga bosanskohercegovačkog slikara i karikaturista Zuke Džumhura, objavljena u vodećem dnevnom listu Politika 1948. godine (usred jugoslavensko-sovjetskoga sukoba). Karikatura prikazuje Marxa koji za svojim stolom piše Kapital, dok se iza njegovih leđa nazire portret I. V. Staljina, čime se implicitno sugerira da je Marxov Kapital napisan pod budnim okom generalissimusa.

Kerempuh je bio mnogo više od popularnoga lista; zahvaljujući Hadžićevim uredničkim sposobnostima i talentiranoj grupi kreativaca on se preobrazio u tvornicu smijeha, pod okriljem koje je zaživio i prvi hrvatski kabaret. Kerempuhovci su 1949. godine predstavili vedro kazalište, program kojega su uglavnom činili kratki igrokazi te komične plesne predstave, i to političkoga, točnije antiinformbiroovskoga karaktera. Upravoće filmska ekranizacija kazališnih komada iz Kerempuhove redakcije više nego bilo koje književno djelo toga vremena ilustrirati smjenu paradigmi, odnosno snažnu antisovjetsku propagandnu ismijavanjem staljinističkoga totalitarizma. Kerempuhu je bila naznačena važna politička uloga. Stoga ne iznenađuje što je početkom 1950-ih iz njegove redakcije proizašlo niz satiričnih filmova o Informbirou, od kojih je, doduše, svjetlo dana ugledao samo prvi hrvatski animirani film – Veliki miting braće Waltera i Norberta Neugebauera, na važnost kojega su ukazali filmski kritičari Nenad Polimac i filmski povjesničar Danijel Rafaelić. Na filmu je radio i Borivnoj Dovniković (Bordo),  vrsni hrvatski karikaturist i animator koji je sudjelovao u izradi filma te se poslije proslavio i u Sovjetskome Savezu. U Moskvi je 1970. godine za Sojuzmuljtfiljm napravio animirani film Čudna ptica (Strannaja ptica).

Scena iz animiranoga filma Čudna ptica

Okosnica radnje, kao i cjelokupna ideja Velikoga mitinga, vrti se oko motiva „čudovišne zemlje“ – dosjetke Fadila Hadžića da pejorativno imenuje Jugoslaviju u skladu s informbiroovskom propagandom 1948. godine. Glavni junak filma se pak neslučajno preziva Pavel Judin; on je šef “inform kampanje”, koji u Bukureštu (inače sjedištu Informbiroa od 1948. godine) sastavlja „novinsku patku“.

Čudna ptica. Izvor: Youtube

Dakako, novinska patka simbolizira Rezoluciju; no ta je metafora u filmu uporabljena krajnje doslovno: Judinu iz Moskve telefonom stižu patke u svome stvarnom životinjskom obliku, a on ih dalje odašilje svijetu (putem radija ili novinskih natpisa). Veliki miting obiluje animalističkim elementima.  Štoviše, crtić čak koketira s žanrom basne, što se očituje i u njegovoj snažnoj alegorijskoj dimenziji. Naime, radnja doseže svoj vrhunac kada Judinov suradnik, mali birokratski novinarčić, zaluta u “čudovišnu zemlju” po povratku iz „močvarne“ Albanije, gdje je po Judinovu nalogu posjetio „miting žaba i komaraca“. Glavna žaba je na mitingu kreketala protiv Jugoslavije te hvalila Envera Hoxhu (njihova zaštitnika!) zbog toga što ne dozvoljava isušivanje Skradskoga jezera. Da mitingu dadnu informbiroovski karakter Kerempuhovci su osmislili karikaturalni kraj mitinga – povorku tzv. “žrtava jugoslavenskog terora”, u čijim su redovima marširale ranjene i pretučene žabe.

No to nije bio kraj filma; nenadana oluja je vinula sovjetski zrakoplov iznad čudovišne zemlje Jugoslavije, a novinski je doušnik na svoje zaprepaštenje ugledao posve drugačiju sliku od one koju su stvarale informbiroovske novinske patke: velike tvornice u vlasništvu radnika koje rade punom parom, zadruge, hidrocentrale, udarnike, početak novoga grada uz rijeku Dunav – Novoga Beograda – kao i raskošnu autocestu Zagreb-Beograd. Informbiroovski novinar-aparatčik se u Bukurešt vratio s izvještajem koji nije krio oduševljenje viđenim, zbog čega ga je Judin promptno strpao u zatvor.


Scena iz animiranoga filma Veliki miting

Judin se na koncu sam latio pisanja novoga izvještaja, odnosno još jedne novinske patke, koja je poprimila gigantske razmjere. Naime, osmislio je „patku“ koja je bila toliko napuhana i lažna da je puknula i uništila sve oko sebe, uključujući i sebe samu.

Stoga je kraj filma posvećen upravo naprasno poginuloj patki, na čijem je nadgrobnome spomeniku parodijski ispisana rečenica “za čvrsti mig i navodnu demokraciju” – inače parafraza glasila Informbiroa Za čvrst mir, za narodnu demokraciju koji je izlazio u Bukureštu.

Propagandnu nastranu, Veliki miting donosi važnu stilsku novost. Bosansko-švedski teoretičar crtanoga filma Midhat Ajanović Ajan podsjeća da je strip-crtač Walter Neugebauer bio jedan od prvih sljedbenika Walta Disneyja u Jugoslaviji, što se odrazilo i u tome prvom hrvatskom (jugoslavenskom) animiranom filmu. Joško Marušić upozorava da je u zagrebačkim umjetničkim krugovima raširena „legenda“ prema kojoj su se tvorci Velikoga mitinga 1950. godine obratili slavnome Waltu Disneyju za pomoć, napisavši mu pismo, na koje su navodno dobili odgovor i niz uputa. Kako god bilo, prepoznatljiv vizualni stil, tzv. diznizam, je u Velikome mitingu toliko snažan da se čak može govoriti o svojevrsnoj posveti tome američkom animacijskom gorostasu. U Velikome mitingu Neugebauer je osobito uspješno usvojio glavnu karakteristiku Disneyeva stila – realističnu animaciju.

Veliki Miting. Izvor: Youtube

Ona je podrazumijevala mekane i zaobljene linije (koje su postale prepoznatljiv potpis Disneyevih animatora), zahvaljujući kojima su nastajale crtane osobe, a ne crteži – čime su Disneyevci podarili animiranim filmovima autentične i prepoznatljive likove s kojima se gledatelj mogao identificirati. Niz „gegova“ (Judin poput nesilice sjedi na jajima iz kojih će se izleći mlade „patke“) i karikaturalna figuracija likova (od pretiloga zlikovca-moćnika Judina do njegova neimenovanoga pomoćnika – tipičnog aparatčika-birokrata) u Velikome mitingu ne samo da otvoreno ukazuju na oponašanje diznijevske estetike nego na trijumf američke imaginacije i pop-kulture u hrvatskoj animiranoj umjetnosti 1950-ih godina. Upravo je Walta Disneyja – otac Mickeyja Mousea i arhitekt Disneylanda, za čiji je rad Sergej Ejzenštejn ustvrdio da se radi o najvećem američkome doprinosu umjetnosti ikada – bio i njezin tvorac i njezina najveća ikona.

Južni Slaveni, ujedinite se!
Je li moguć balkanski "Goethe institut" u Moskvi?

No to ne znači da je taj prvi hrvatski animacijski uradak, gledano u cijelosti, bio iznimno umjetničko ostvarenje. Bez obzira na njegovu veliku historijsku važnost Veliki miting pati upravood onoga u ime čega je nastao – propagande. Ona je toliko zaglušujuće sveprisutna, a u izvedbi odveć doslovna, da se taj šarmantni hrvatski animirani prvijenac ne može pohvaliti visokim umjetničkim dosezima, no to nipošto ne umanjuje njegovu veliku povijesnu vrijednost. Veliki miting ne samo da je sjajan komentar burnoga društveno-političkoga vremena nego je i svojevrsni uvod u rad slavne Zagrebačke škole crtanoga filma, koja je u svome zlatnom razdoblju (1957–1962) dala izniman doprinos europskoj animaciji.