Kratka povijest džinsa u SSSR-u

Izvor: Ria Novosti

Izvor: Ria Novosti

Džins za sovjetskog čovjeka nije bio samo odjeća. To je bio simbol slobode i uspjeha. Za džins su štedjeli, trgovali njima, zbog njih si mogao završiti i u zatvoru.

Mornari i festivali

Prvi džins pojavio se u SSSR-u pedesetih godina 20. stoljeća. Službeni datum početka ''džins-groznice'' je 1957., kad je u Moskvi održan festival omladine i studenata. Upravo su se tad sovjetski ljudi upoznali s teksas platnom. Od tog trenutka džins nije više bio samo odjeća, nego je počeo simbolizirati sve ono čega nije bilo u SSSR-u, prije svega, slobodu.

Mogao si hodati u bilo čemu, no ako si u garderobi imao pravi, tvornički džins, moglo se reći da te život mazi. Borili su se protiv džinsa, zabranjivali ga, mogli su te izbaciti iz instituta ili s posla ako si ga nosio. No te mjere su samo još više rasplamsavale zanimanje za njega.

Mornari, djeca diplomata, piloti prvi su se počeli kočoperiti u džinsu. Donosili su ga iz inozemstva, često bi ga oblačili izravno na sebe, po nekoliko pari ispod širokih hlača. Kasnije su džins počeli asocirati s hipi-kulturom. Prišivali su na njega trake, ušivali u nogavice trokute od tkanine, pravili od njega modni klišej.


Iznošeni džins

Glavni neslužbeni znak, kojim se razlikuje tvornički džins od imitacije, zapravo je da taj da bi se pravi džins izlizao od nošenja, on bi se pohabao. Kad su odabirali džins, provjeravali su je li pravi tako što su po njegovoj tkanini vukli mokru šibicu. Ako bi šibica poprimila plavu boju, to je bio pravi džins. Ako ne, radilo se o imitaciji. Zapravo tvornički džins nije nipošto određivala dobra boja, nego to da su kod denima (teksas tkanina, od francuske riječi ''iz Nîmes) vanjske niti obojane a unutarnje nisu. Upravo se zbog toga džins pohaba prilikom dugog nošenja. Što ga duže nosiš, vrjedniji je. Sovjetski džins nije, naravno, ''uprljao'' šibice. Prilikom izrade standardnog džinsa nisu se koristile jeftine boje. Zato su ilegalni proizvođači naučili da ga bojaju bojom koja bi se lako isprala, te bi ga učinili ''starijim'' pomoću plovučca.     

Izvor: Itar-Tass


Šverc-komerc

Šverceri su bili prvi ''kitovi slobodnog tržišta'' u SSSR-u. Sovjetska propaganda gotovo da ih je učinila glavnim neprijateljima sovjetskog čovjeka. Zbog svoje djelatnosti ne samo da su ih mogli društveno izopćiti, već su mogli i završiti u zatvoru. Da ne bi imali problema sa zakonom, često nisu preprodavali rijetku robu, nego su je mijenjali za nešto drugo, čega je bilo više. Ta prirodna zamjena, trampa, nije bila zabranjena u SSSR-u (za razliku od operacija s valutama). Stalni kupci znali su ih po izgledu, sami šverceri isto su ''skenirali'' masu na tržnicama, pored hotela, kolodvora u potrazi za imućnim ljudima. Švercanjem džinsa bavili su i mnogi danas poznati biznismeni (od Tinjkova od Ajzenšpisa).

Šverceri Rokotov i Fajbišenko osuđeni su na smrtnu kaznu 1961. Jedna od glavnih točaka optužbe bila je ''trgovanje džinsom''. Ta priča dobila je svoj nastavak i danas. U uspomenu na njih u Americi proizvode džins ''Rokotov & Fainberg".

Zbog djelovanja izbjeljivača ostajale su šare.


''Iskuhani'' džins

Glavni razlog iskuhavanja džinsa bila je nestašica. Onih ''pravih'', tvorničkih, nije bilo za sve, a nositi sovjetski džins, koji se uopće nije želio izlizati te tako postati sličan onom izvana, nije bilo prestižno. Tehnologija iskuhavanja je jednostava. Zbog djelovanja izbjeljivača ostajale su šare. Kako se to radi: 1) Smotamo džins i stisnemo ga jako čvrsto gumicama i svim mogućim štipaljkama; 2) U toplu, ali ne kipuću vodu stavljamo bjelilo (otprilike 1 čašu na 5 litara); 3) Stavljamo u vodu džins i pustimo vodu da vrije 15-20 minuta; 4) Isplahujemo nove iskuhane hlače, i to je to. P. S. Poštujte mjere opreza: koristite rukavice i otvorite prozore.  


Kult

Najpopularnija marka džinsa u posljednjim razdobljima SSSR-a bila je Montana. Ta marka zaista postoji u Njemačkoj (osnovana je još 1976.), no povjesničari mode osporavaju porijeklo sovjetske Montane. Najvjerojatnije nju su šili ilegalni proizvođači negdje na jugu SSSR-a, a potom isporučivali na tržište. ''Adut'' Montane je bio taj što džins nije bio savitljiv te je bio jako tvrd, pa si ih mogao slobodno, bez posebne lutke, staviti u ugao trgovine. Isto popularne marke su bile Levis, Wrangles, Lee.

Popularne marke su bile Levis, Wrangles, Lee

 

Nisu koštale jeftino – od 100 rubalja (standardna plaća sovjetskog inženjera). Oni koji nisu imali novaca za njih mogli su kupiti indijski ili poljski džins. Njegov kvalitet se razlikovao od ''fabričkog'', no sparivanje marki mirilo je kicoše s realnošću. Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća u prodaji su se počeli pojavljivati sovjetski džins Tverj, Vereja, no njihova kvaliteta nije bila nešto posebno. Međutim, on se nije ni šivao od denima. Zato je u velikom usponu bio zanat ''samostrok'' – vješte majstorice mogle su od teksas tkanine ''napraviti'' kod kuće gotovo fabrički džins.

Članak na ruskom jeziku