Čiji je "ruski rulet"?

Arhitekt smrti

Termin "ruski rulet" prvi put se pojavio 1937. u istoimenom članku američkog novinara Georgea Surdeza objavljenom u listu "Collier 's Weekly". Članak je bio posvećen rizičnim zabavama kojima članovi Francuske legije stranaca razbijaju dosadu u Sjevernoj Africi. Surdez citira pismo u kojem njemački plaćenik piše o svom razgovoru s ruskim narednikom koji se 1917. zatekao u Rumunjskoj. "Kada je nastalo potpuno rasulo", pričao je navodno narednik, "ruskim oficirima se činilo da ne gube samo ugled, novac, obitelj i domovinu, nego i čast pred saveznicima. Zato su neki od njih u različitim prilikama - za stolom, u kafiću ili kod prijatelja - iznenada potezali revolver, vadili jedan metak iz bubnja koji su zatim vrtjeli, a onda prislanjali cijev uz glavu i povlačili obarač. Vjerojatnost da će pištolj opaliti i oficiru raznijeti mozak bila je 5 od 6 pokušaja. Ponekad je bilo i sretnih ishoda."

No, u oči upada greška koja se ne očekuje od vojnika: "pet metaka od šest". Naime, 1917. ruska vojska je koristila domaći revolver "Nagan" sa sedam metaka u bubnju, a ranije korišteni "Smith-Wesson" sa šest metaka tada je već bio zastario. Da su podaci iz članka točni, ruskih oficira ubrzo ne bi bilo. Glavni problem je ipak u tome što nema nikakvih potvrda, nijednog dokumenta ili memoarskog zapisa o postojanju "ruskog ruleta" u ruskim jedinicama koje su se tada nalazile u Rumunjskoj, niti u ruskoj vojsci uopće. Treba napomenuti i to da se sam Surdez nije mnogo bunio kada su ga nazivali "čovjekom koji je izmislio 'ruski rulet'".

Ništa slično do tada nije postojalo čak ni u Americi unatoč tamošnjem kultu revolvera. Surdezov članak zadobio je veliku popularnost kod čitatelja, pa je objavljen još nekoliko puta u skraćenoj verziji. Osam mjeseci kasnije mladi Amerikanac Thomas Markley ubio se na taj način na svoj ​​rođendan. To je prvi poznati slučaj "ruskog ruleta" sa smrtnim ishodom u SAD-u. Do danas je u Americi zabilježeno pedesetak takvih samoubojstava. U Rusiji ovakva statistika nije vođena. Teško je pronaći novinski članak ili podatke na Internetu o tome. Iz svega rečenog proizlazi da bi "ruski rulet" bilo prikladnije nazvati "američkim". Po mišljenju kanadskog istraživača Ivana Kačanovskog, na popisu najrasprostranjenijih stereotipa o zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza "ruski rulet" je na drugom mjestu, odmah iza "ruske mafije".

Rijedak motiv

Život i karakter oficira jedna je od tradicionalnih tema ruske književnosti. Da je "ruski rulet" zaista ruski, za pisce bi bio vrlo pogodan za prikazivanje ekscentrične, izazivačke hrabrosti oficira ili poroka koji treba razobličiti. Međutim, u književnosti prije Oktobarske revolucije nešto slično "ruskom ruletu" spominje se samo u Ljermontovljevom romanu "Junak našeg doba", u poglavlju "Fatalist". Radnja se odvija u prvoj polovici 19. stoljeća kada revolveri nisu postojali. Junaci romana imaju pištolje na kremen koji su se ručno punili barutom. Oficir Vulič, želeći iskušati sudbinu i provjeriti postoji li fatalna predodređenost, puca u sebe iz pištolja. Iako Ljermontov ne navodi je li pištolj napunjen ili ne, pretpostavljamo da je pun, jer visi iznad oficirovog kreveta kako bi mu uvijek bio pri ruci. Pištolj je zatajio. Naknadni pucanj u stranu pokazuje da je u cijevi ipak bio metak.

Pročitajte Ruse: Sedam značenja popularnih gesta Zašto Rusi deru košulju na grudima, bacaju kapu na pod i pokazuju šipak i „kozje rogove“? Dešifrirajte ruski narodni jezik gesta.

Od romantičarskog fatalizma prelazimo u 1980-te, kada se pojavila pripovjetka pisca emigranta Juza Aleškovskog "Ruru". Junak u zabitom ruskom selu pije samogon (jako alkoholno piće slično votki koje se spravlja u kućnoj radinosti), jede žabe i razgovara s dva seljaka i policajcem. Razgovaraju o različitim temama, egzistencijalnim i političkim. Usred razgovora policajac predlaže jednom seljaku da odigraju igru "Ruru", što i čine uz sretan ishod, a zatim nastavljaju razgovor. Nije sasvim jasno odakle seoskom policajcu revolver umjesto službenog pištolja "Makarov", koji nema bubanj. Autor na taj način uspijeva kroz razgovor svojih pijanih junaka prenijeti atmosferu krajnjeg očaja.

Ova dva potpuno različita književna djela potvrđuju da "ruski rulet" nema nikakve veze s ruskom kulturom. Recimo, kod Aleksandra Grina nailazimo na nešto drugačiji spoj smrti i slučajnosti, na takozvani "američki dvoboj", koji je opisao još Arthur Conan Doyle u svom prvom romanu "Grimizna studija": sudionici "dvoboja" biraju između dvije tablete od kojih je jedna otrovna. "Ruski rulet" pod tim ili drugim imenom nije poznat u Rusiji. Za njega nisu znali ni ruski dekadenti, pa ni emigranti "prvog vala", koji su zaista bili očajni, a mnogi od njih su imali i vojničko iskustvo. "Ruskom ruletu" ne pribjegava čak ni glavni negativac u sovjetskoj kulturi, razočarani bjelogardejski oficir. Ako se odluči ubiti, on to čini bez teatralnosti i iskušavanja sudbine.

Sovjetske novine ili američki filmovi?

No, unatoč svemu tome, "ruski rulet" je i u Rusiji postao popularna tema filmova i knjiga. U sovjetsko vrijeme tome je doprinos dao tisak u kojem se pisalo o porocima Zapada, a kasnije i utjecaj zapadnoeuropskih i američkih filmova, kao što je kultni "Lovac na jelene". Protagonisti ovog filma su potomci ruskih emigranata. "Ruski rulet" igraju pod prisilom, ali upravo im on omogućuje da pobjegnu iz vijetnamskog zarobljeništva. Usput, film je kritiziran zbog neistinitosti jer nema nikakvih dokaza da je u Vijetnamu bilo takve torture. "Ruski rulet" se pojavljuje i u drugim poznatim filmovima, na primjer, u filmu "Arizona dream" Emira Kusturice. U SAD-u je snimljen i niz drugorazrednih filmova u kojima akteri vrte bubanj i povlače obarač. Dvije najupečatljivije scene s "ruskim ruletom" u ruskoj kinematografiji su u komediji o vojsci "DMB" i u kriminalističkoj crnoj komediji "Skrivača", koja govori o šarmantnim kriminalcima.

Ipak, gdje ima dima, ima i vatre. Iako "ruski rulet" nikada nije bio popularan među Rusima, oni očito imaju neku posebnu karakternu crtu zbog koje se, po svoj prilici, ova paklena igra s revolverom smatra baš "ruskom". Ona nije pripisana ni Francuzima, ni Talijanima, pa čak ni Amerikancima - koji toliko vole oružje.