Zagonetni pijanac u vlaku Moskva-Petuški

Erofejeva nije moguće odgonetnuti. Na prvi pogled ništa posebno: pijan čovjek sjeda u vlak 1969. i kreće u posjet svojoj voljenoj, usput ne prestaje piti, lupetati, šaliti se i razgovarati s ostalim putnicima. A na kraju ga ubiju. To je cijela priča. I sve to na 187 stranica džepnog izdanja. No, to je bilo dovoljno da Erofeevu osigura mjesto u panteonu velikih pisaca.

Kako izgleda ruska književnost: Brada, zulufi i izbrijana glava

Poslije ovog remek-djela Erofeev je živio još trideset godina, a da gotovo ništa nije napisao. Jedna knjiga mu je bila dovoljna da se ubroji među klasične pisce. Doduše, svatko ga doživljava na svoj ​​način. Neki "trezvenjak" reći će da su to sve nebuloze alkoholičara i probisvijeta. Marginalne ličnosti i nonkonformisti doživljavaju pak knjigu kao apologiju marginalnih ličnosti i nonkonformista. Kritičari tvrde da je to prvo djelo ruskog postmodernizma. Za one koji traže smisao života to je važna duhovna literatura. Netko je pak u toj knjizi prepoznao pobunu protiv sovjetske vlasti. Navodno, bolje je pijančiti, nego voditi potpuno umjetan i neslobodan život, prožet "ropskom ideologijom".

I svi su oni možda u pravu, kao što često biva s velikim knjigama.

Jedna knjiga je za Venedikta Erofeeva bila dovoljna da ga ubroji u klasične pisce. Izvor: PhotoXPress

Kod Erofeeva zaista svi piju mnogo i često. Gotovo na svakoj stranici. Najpoznatiji citat iz ove knjige je: "I sve popi iz cuga".

Naravno, on jest marginalna ličnost koja bježi od stvarnosti. Takav čovjek se ne uklapa ni u komunističko, ni u kapitalističko, niti u bilo kakvo društvo.

Zato je to možda i bogotražilaštvo. Venjička neprekidno razgovara s anđelima, a mali, zabačeni grad Petuški, on doživljava skoro kao Grad Božji. Božansko na stranicama Erofeevljeve poeme prisutno je barem koliko i alkohol.

Moskva-Petuški i drugi tekstovi; God. izd.: 2001.Prevoditelj: Irena Lukšić (ruski)

Ima tu i postmodernizma. Citati samo vrcaju, prepliću se, izvrću se... Klasike marksizma on s lakoćom miješa s klasicima ruske i svjetske književnosti, a filozofske maksime s banalnim sovjetskim klišeima i parolama.

Pored svega, taj Venjička je i dirljiv i nježan. On ni slučajno nije borac. Nije agresivni nonkonformist, nije antisovjetski nastrojen. On je najviše zanesen ljudskom dušom, njezinin stradanjima, njenim usponima i padovima. Ona je za njega iznad svake ideje, iznad svake društvene formacije. Zato se njegov govor čas srozava na pijano lupetanje, čas uznosi u molitvu.

Da, u tome zaista ima mnogo "ruskog". No, čini se da i u drugim zemljama ima mnogo ljudi s Venjičkinom dušom. U tome možda i leži gotovo magična privlačnost ove knjige pa njezin kultni status u svijetu iz generacije u generaciju ne jenjava.