Srđan Simić u monospektaklu "Moskva-Petuški,14 stanica", režiranom prema romanu Venedikta Erofeeva. Fotografija iz osobne arhive Srđana Šimića
Erofejeva nije moguće odgonetnuti. Na prvi pogled ništa posebno: pijan čovjek sjeda u vlak 1969. i kreće u posjet svojoj voljenoj, usput ne prestaje piti, lupetati, šaliti se i razgovarati s ostalim putnicima. A na kraju ga ubiju. To je cijela priča. I sve to na 187 stranica džepnog izdanja. No, to je bilo dovoljno da Erofeevu osigura mjesto u panteonu velikih pisaca.
![]() |
Kako izgleda ruska književnost: Brada, zulufi i izbrijana glava |
Poslije ovog remek-djela Erofeev je živio još trideset godina, a da gotovo ništa nije napisao. Jedna knjiga mu je bila dovoljna da se ubroji među klasične pisce. Doduše, svatko ga doživljava na svoj način. Neki "trezvenjak" reći će da su to sve nebuloze alkoholičara i probisvijeta. Marginalne ličnosti i nonkonformisti doživljavaju pak knjigu kao apologiju marginalnih ličnosti i nonkonformista. Kritičari tvrde da je to prvo djelo ruskog postmodernizma. Za one koji traže smisao života to je važna duhovna literatura. Netko je pak u toj knjizi prepoznao pobunu protiv sovjetske vlasti. Navodno, bolje je pijančiti, nego voditi potpuno umjetan i neslobodan život, prožet "ropskom ideologijom".
I svi su oni možda u pravu, kao što često biva s velikim knjigama.
Jedna knjiga je za Venedikta Erofeeva bila dovoljna da ga ubroji u klasične pisce. Izvor: PhotoXPress
Kod Erofeeva zaista svi piju mnogo i često. Gotovo na svakoj stranici. Najpoznatiji citat iz ove knjige je: "I sve popi iz cuga".
Naravno, on jest marginalna ličnost koja bježi od stvarnosti. Takav čovjek se ne uklapa ni u komunističko, ni u kapitalističko, niti u bilo kakvo društvo.
Zato je to možda i bogotražilaštvo. Venjička neprekidno razgovara s anđelima, a mali, zabačeni grad Petuški, on doživljava skoro kao Grad Božji. Božansko na stranicama Erofeevljeve poeme prisutno je barem koliko i alkohol.
![]() |
Moskva-Petuški i drugi tekstovi; God. izd.: 2001.Prevoditelj: Irena Lukšić (ruski) |
Ima tu i postmodernizma. Citati samo vrcaju, prepliću se, izvrću se... Klasike marksizma on s lakoćom miješa s klasicima ruske i svjetske književnosti, a filozofske maksime s banalnim sovjetskim klišeima i parolama.
Pored svega, taj Venjička je i dirljiv i nježan. On ni slučajno nije borac. Nije agresivni nonkonformist, nije antisovjetski nastrojen. On je najviše zanesen ljudskom dušom, njezinin stradanjima, njenim usponima i padovima. Ona je za njega iznad svake ideje, iznad svake društvene formacije. Zato se njegov govor čas srozava na pijano lupetanje, čas uznosi u molitvu.
Da, u tome zaista ima mnogo "ruskog". No, čini se da i u drugim zemljama ima mnogo ljudi s Venjičkinom dušom. U tome možda i leži gotovo magična privlačnost ove knjige pa njezin kultni status u svijetu iz generacije u generaciju ne jenjava.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu