Supruge pisaca: zajedno u ljubavi, stvaranju i smrti, 2. dio

U prvom dijelu teksta o suprugama velikih ruskih pisaca govorili smo o Sofiji Tolstoj, Anni Dostojevskoj i Veri Nabokovoj. Njihova ljubav prema iznimnim muževima pomogla im je da ostanu sretne i u najtežim životnim iskušenjima. U drugom dijelu teksta predstavljamo još tri herojske supruge bez kojih ruska književnost ne bi bila to što jest: Nadeždu Mandeljštam, Elenu Bulgakovu i Marinu Malič.

Nadežda Mandeljštam

 

Fotografija iz privatne zbirke.

Od 80 godina, koliko je trajao njezin život, Nadežda Hazina je s Osipom Mandeljštamom provela gotovo dvadeset, sve do 1938., kada je veliki pjesnik stradao u logoru kod Vladivostoka.

Sreli su se 1919. u Kijevu, u kavani-okupljalištu boema, u koju je Mandeljštam slučajno svratio. "Lako i bezbrižno", prema njezinim riječima, tako je počela njihova veza. Kako bilježi Nadežda, "još u to vrijeme oboje smo ispoljili dvije osobine koje smo sačuvali cijeli život – jednostavnost i svijest o predodređenosti". Zanos je, međutim, postao istinska ljubav. Nadežda je s istom "lakoćom" s mužem dijelila njegova lutanja po Rusiji i vječitu besparicu. Nije ga napustila ni kada je u jedno od njihovih boravišta doveo drugu ženu – pjesnikinju u koju je jedno vrijeme bio zaljubljen. Zapisivala je sve što je stvarao. Osip je pjevao i pjevušio svoje stihove, kao ptica, a ona je zapisivala – velike stihove, nastale izvan svakodnevice, bez izvjesnosti sutrašnjeg dana.

Nakon smrti muža ona je svoj ​​život posvetila očuvanju njegovog poetskog nasljeđa. Bojeći se pretresa i konfiskacije rukopisa, ona je stotine njegovih pjesama i prozu učila napamet. Većina Mandeljštamovih pjesama objavljena je samo zahvaljujući njoj.

 

Elena Bulgakova

 

Fotografija iz privatne zbirke.

Udovici Mihaila Bulgakova, kojoj je tada bilo 67 godina, 1961. se obratio mladi filolog koji je proučavao stvaralaštvo njenog supruga. Elena Sergeevna je najprije bila nepovjerljiva prema mladom čovjeku, no uskoro mu je dala na čitanje rukopis romana koji je pisac stvorio tijekom posljednjih godina života. Tako je dvadeset godina nakon Bulgakovljeve smrti otkriven roman "Majstor i Margarita", koji je postao jedna od najpoznatijih knjiga 20. stoljeća. Elena, treća i posljednja Bulgakovljeva žena, osobno je na stroju otkucala knjigu koju joj je Bulgakov diktirao. Osim toga, upravo ona je čuvena "Margarita".

Bio je to najdivniji život kakav samo možete izabrati, najsretniji.

Elena Bulgakova

I Eleni je brak s Bulgakovom bio treći po redu. Ona je došla k njemu napustivši muža, utjecajnog i bogatog sovjetskog vojnog zapovjednika, zamijenila je sitost i blagostanje za sudbinu žene pisca u nemilosti. Iako je njegovu dramu "Dani Turbinih" jako volio Staljin, od 1930. Bulgakova prestaju tiskati, a njegove komade više ne izvode. Pokušavao je napustiti zemlju, ali su ga svaki put odbijali. Svoj veliki roman je stvorio znajući da za njegovog života neće biti tiskan. A Elena je redigirala rukopise, pregovarala s kazalištima, izvlačila honorare – i vodila detaljan dnevnik života s piscem. "Činim sve što je u mojoj moći kako se ne bi izgubio nijedan redak koji je on napisao. [...] To je cilj i smisao mog života. Obećala sam mu mnogo toga prije smrti i vjerujem da ću sve ostvariti", priznala je u pismu svom bratu Elena Sergeevna. Ona je Bulgakovu "zamjenjivala sve, čitavu zemaljsku kuglu", organizirajući udobnu sredinu za stvaranje. No najveća zasluga Elene Sergeevne je u tome što je sačuvala arhiv Bulgakova uspjevši na stroju prepisati sve njegove rukopise. "Bila je to brza, neobično brza, barem s moje strane, ljubav za cijeli život", govorila je Elena Sergeevna.

Bio je to težak život. No, tijekom godina koje su proveli zajedno, među njima nije došlo ni do jedne svađe. Elena je pisala: "Iako je bilo crnih trenutaka, potpuno strašnih, ne tuge, već užasa zbog neuspjeha u književnom životu, ako mi kažete da je naš, da je moj život bio tragičan, odgovorit ću vam: ne! Ni jednog trenutka. Bio je to najdivniji život kakav samo možete izabrati, najsretniji..."

 

Marina Malič

Na stihovima za djecu Daniila Harmsa odrasle su generacije i generacije u Sovjetskom Savezu. A njihov autor, pjesnik i prozni pisac, jedan od prvih ruskih književnika apsurda, ekscentrik i dandy, umro je tijekom Velikog Domovinskog rata od gladi u duševnoj bolnici u Lenjingradu, za vrijeme opsade. Za života mu nije objavljeno nijedno djelo koje je napisao "za odrasle". Harmsa je do njegovih posljednjih dana pratila supruga Marina Malič, čija je sudbina jednako neobična kao i nadrealistične priče njenog muža.

Marina Malič je umrla u SAD-u 2002. g. u 90-oj godini života. Izvor: d-harms.ru

Evo kako su se upoznali: "Kraj vrata je stajao visok, neobično odjeven mladić, koji je na glavi imao kapu s šiltom. Nosio je karirani sako, golferske hlače i tajice. U ruci je imao težak štap, a na prstu veliki prsten", sjeća se Marina. Manje od godinu dana poslije prvog susreta Marina i Daniil su se vjenčali – bez svadbene proslave, jer su novca imali jedva dovoljno za život.

Harms je stanovao u polovici sobe u zajedničkom stanu. On je već preživio hapšenje i izgnanstvo, i bio je na lošem glasu kod vlasti. Prestali su mu objavljivati knjige, ali on je svakodnevno radio – pisao je za dječje časopise i bavio se prevođenjem. Marina i Daniil su živjeli veselo: događalo se da se probude usred noći i obojaju peć u ružičasto ili da po stanu love nepostojeće štakore. Kada su imali novca, posjećivali su Filharmoniju ili su kupovali vino i odlazili na piknik na otoke. Kod kuće je Harms ženi svirao na harmonijumu (imao je apsolutni sluh) i pisao joj šaljive stihove u kojima ju je nazivao "Fefjuljka".

Lav Tolstoj: Život kao umjetnost
Tolstoj je gotovo jedini ruski pisac koji je megapopularan na Zapadu. No on nije samo pisac, već i filozof, utemeljitelj nove religije, legendarni bradati starac koji je i ljeti i zimi hodao bos.

U kolovozu 1941. jedna bliska poznanica je podnijela prijavu protiv Harmsa. Uhapšen je 23. kolovoza 1941. i poslan u zatvorsku psihijatrijsku bolnicu. Psihički bolesnici su trebali biti evakuirani iz grada pod opsadom, ali Harms nije dočekao odlazak: umro je od gladi u veljači 1942.

Marina se uspjela evakuirati u provinciju, odakle su je Nijemci odveli na prinudni rad u Njemačku. Više se nije željela vratiti u Rusiju, jer sovjetskoj vlasti nije mogla oprostiti Danilovu smrt. Živjela je u Francuskoj, a zatim se preselila u Venezuelu, gdje je s trećim mužem otvorila knjižaru.

Bez Marine bi mnogo generacija ruske djece ostalo bez svojih najomiljenijih pjesama. Naime, nakon Harmsove smrti, kada su Nijemci već počeli bombardirati Lenjingrad, Marina Malič i njezijn prijatelj književnik Jakov Druskin vratili su se u nekadašnji pjesnikov stan, koji su porušile bombe. Uspjeli su iznijeti cijeli kovčeg rukopisa, koje je Druskin ponio sa sobom u evakuaciji. Tako je Marina nakon muževljeve smrti uspjela spasiti njegova djela, koja su u Rusiji objavljena tek u vrijeme perestrojke i koja se od tada ubrajaju u klasike ruske književnosti.