Rezime Moskovskog filmskog festivala

MMKF je druga najstarija smotra filmova nakon Filmskog festivala u Veneciji. Izvor: RIA Novosti.

MMKF je druga najstarija smotra filmova nakon Filmskog festivala u Veneciji. Izvor: RIA Novosti.

Završen je Moskovski međunarodni filmski festival. Ove godine na njemu su dominirali filmovi o sukobu između tradicionalnih kultura i suvremenog svijeta. Zbog negativnog odnosa prema Rusiji, pokrenutog na Zapadu zbog situacije u Ukrajini, mnogi strani gosti nisu došli. Zato su, kao nekada u sovjetsko vrijeme, došli samo oni stvaraoci koji zaista vole Rusiju i ruski film. Ruski vjesnik je razgovarao sa stranim redateljima koji su predstavili svoja ostvarenja na ovogodišnjem festivalu.

 

 

Od 1935.

Ove godine se MMKF održava 36. put (od 1935.). Ovo je druga najstarija smotra filmova nakon Filmskog festivala u Veneciji. Među laureatima Festivala su takvi majstori svjetske kinematografije kao Akira Kurosava, Stanley Kramer, Federico Fellini, Ettore Scola, Andrzej Wajda i Krzysztof Zanussi.

 

„Kod nas su 1970-ih i 1980-ih dolazili oni koji nisu mogli prikazati svoje filmove na drugim mjestima. Da, Festival je podržavao prije svega ljevičarsku orijentaciju, ljevičarske kinematografije. Ipak, dolazili su vrlo talentirani stvaraoci“, izjavio je za Ruski vjesnik predsjednik Udruženja filmskih teoretičara i kritičara Rusije Andrej Šemjakin. Početkom 1990-ih, nakon raspada SSSR-a, festival je izgubio ovu orijentaciju. Naglasak je bio na prikazivanju blockbustera, u čemu se Moskovski međunarodni filmski festival (MMKF) nije mogao natjecati s festivalima kao što su onaj u Cannesu ili Berlinu.

Međutim, zbog negativnog odnosa prema Rusiji, pokrenutog na Zapadu zbog situacije u Ukrajini, u posljednje vrijeme mnogi filmski stvaraoci zaobilaze naš festival. Tako se ponovno vraćamo na nekadašnji model. Kod nas dolaze samo oni redatelji, glumci i producenti koji zaista vole Rusiju i ruski film.


Dijalog kultura


Kadar iz filma Sreća. Izvor: kinopoisk.ru

„Što to znači sretan čovek?“, pita se francuski redatelj dokumentarnih filmova Thomas Balmes u filmu Sreća, koji je prikazan u okviru festivalskog programa dokumentarnog filma Slobodna misao. Film je snimljen u Butanu, u kojem je kralj korištenje televizije i Interneta dopustio tek 1999., nazvavši ih „bruto nacionalnom srećom“. Glavni junak filma je dječak iz siromašne seoske obitelji. Majka ga ne može othraniti i šalje ga u budistički manastir. Zahvaljujući tome što se filmska ekipa potrudila istinski upoznati život seljaka, gledatelj počinje shvaćati da ne postoji recept za sreću, da ona nema svoj bruto ekvivalent. Sreću čine jednostavne životne radosti: novi doživljaji prilikom putovanja u grad zbog nabavke televizora, gdje dječak prvi put vidi izloge trgovina, pa i sam televizor, na čijem ekranu na kraju filma cijelo selo zaneseno prati neobičnu nogometnu utakmicu.

„Meni je blizak način na koji ruski redatelji shvaćaju dokumentarni film“, objašnjava za Ruski vjesnik Thomas Balmes i dodaje: „U Rusiji je sam žanr dokumentarnog filma ostao čist. Redatelji se odupiru televizijskom pristupu, kod kojeg dolazi do miješanja žanrova, kao i unošenju političkih, propagandnih ideja u film, što se često događa u Francuskoj.“ 


Ubojstva vs. iPhone

U natjecateljskom programu Festivala prikazan je film Timbuktu mauretanijskog redatelja Abderahmana Sissakoa, koji se bavi pitanjem općeljudskih vrijednosti na primjeru tragične sudbine obitelji iz Timbuktua, koju su ubili islamski fundamentalisti došavši na vlast. „U vrijeme kada se dogodila ova tragedija, izašao je novi iPhone“, objašnjava za Ruski vjesnik redatelj filma. „I mediji su sve svoje snage posvetili reportažama o redovima zainteresiranih za nabavku novog modela. Čitav svijet je želio saznati koji će sretnici kupiti prve telefone. Tako da o tragediji u Timbuktuu nitko nije govorio. Smatrao sam za svoju dužnost da kao redatelj progovorim o ovoj tragediji.“

Scena iz filma Timbuktu. Izvor: kinopoisk.ru

Afrički reditelj Abderahman Sissako, koji je istovremeno i član žirija Festivala, zapravo pripada ruskoj filmskoj tradiciji. Studirao je na Sveruskom državnom filmskom sveučilištu (VGIK) krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Za film Oktobar iz 1993. o ljubavi između Afrikanca i ruske devojke, koji je snimio u okolini Moskve, dobio je nagradu Izvjestan pogled na Filmskom festivalu u Cannesu. „Kada sam došao u Rusiju na studij, nisam imao nikakvu kulturnu pozadinu o Rusiji. Nikakvo temeljno poznavanje umjetnosti: slikarstva, plesa, muzike, filma. I mnogo toga sam ovdje naučio. Posjećivao sam ruska kazališta i napajao se ruskom kulturom.“

Za njegov novi film zainteresirani su muslimanski filmski festivali. Već je izvjesno da će sudjelovati na festivalu u Saudijskoj Arabiji, a doslovno dok je film prikazivan na MMKF, suautori Kazanjskog festivala muslimanskog filma uporno su molili redatelja da ga prikaže i na njihovom forumu. 


Ruski film o stanovnicima Krajnjeg Sjevera


Scena iz filma Bijeli irvasov lišaj. Izvor: moscowfilmfestival.ru

U natjecateljskom programu prikazana su dva ruska filma – „Da i da“ kontroverzne redateljice Valerije Gaj Germanike o neobičnoj ljubavi između učiteljice i ekscentričnog umjetnika, kao i Bijeli irvasov lišaj o kojem treba reći nešto više. Film je snimljen po romanu nenecke spisateljice Ane Nerkagi. Program Festivala je prilično kompaktan i filmovi kao da razgovaraju među sobom. Ovo je film o malom narodu Rusije – Nencima, koji žive na obali Sjevernog ledenog oceana. Kao i film Sreća o dječaku iz Butana, ovaj film je snimljen na temelju bogatog etnografskog materijala koji je skriven od pogleda zapadnog svijeta.

To je priča o tragičnoj ljubavi jednog Nenca prema djevojci koja je napustila nomadski način života i zauvijek otišla u grad. Kroz ovu naizgled jednostavnu priču autori filma pripovjedaju o sukobu tradicionalnih vrijednosti sa civilizacijom koja se širi. Za film je već zainteresirano nekoliko skandinavskih festivala, iz zemalja u kojima je problem odnosa između malih naroda i europske kulture jednako aktualan. 


Nagrade 36. Moskovskog međunarodnog filmskog festivala

Glavna nagrada Zlatni Georgije
Moj čovjek / Watashi-no otoko (režija: Kazujoši Kumakiri, Japan) 

Specijalna nagrada žirija Srebrni Georgije
Svjetlost mojih očiju / Gözümün Nűru (režija: Melik Saracoglu  i Haki Kurtuluš, Turska ) 

Nagrada Srebrni Georgije za najbolju režiju
Valerija Gaj Germanika (Da i da, Rusija) 

Nagrada Srebrni Georgije za najbolju mušku ulogu
Tadanobu Asano (Moj čovjek, Japan) 

Nagrada Srebrni Georgije za najbolju žensku ulogu
Natalka Polovinka (Braća: posljednja ispovijest, Ukrajina) 

Nagrada Srebrni Georgije za najbolji dokumentarni film
Duboka ljubav (režija: Jan P. Matušinski, Poljska) 

Nagrada za najbolji kratkometražni film
14 koraka (režija: Maksim Šavkin, Rusija) 

Nagrada za doprinos svjetskoj kinematografiji
Gleb Panfilov (Rusija) 

Specijalna nagrada Za dostizanje vrhunskog majstorstva i vjernost principima škole Konstantina Stanislavskog
Ina Čurikova (Rusija)