„Pošlost'“ - autentični ruski pojam koji se ne može prevesti

Vladimir Nabokov je još sredinom prošlog stoljeća predložio da se ova ruska riječ ne prevodi, odnosno da je se samo latinicom transliterira: pošlost'. Nakon pola stoljeća ta se ideja ostvarila na Wikipediji: u engleskoj varijanti postoji veliki članak pod nazivom Poshlost, gdje se govori o tome kako je „pošlost'“ povezana s banalnošću, trivijalnošću, odsustvom duhovnosti te čak seksualnom razvratnošću.

Jako je teško točno formulirati značenje te riječi. U jednojezičnom rječniku Ožegov, za koji se može reći da je najpopularniji u Rusiji, ta se riječ povezuje s pridjevom „pošlyj“, odnosno „niski u moralnom smislu, neukusno-grub“. A u klasičnom rječniku Dalja, koji je napisan još u XIX. stoljeću, navode se dva tumačenja: staro, prvobitno neutralno: „Davni, starodavni, od davnih vremena; starinski, drevni, iskonski“, i novo, već negativno obojano: „Danas: otrcan, općepoznati i izlizan, izašao iz upotrebe; nedoličan, za kojeg se smatra da je grub, prost, nizak, podao, nepristojan; vulgaran, trivijalan“. 

A ovako piše Nabokov o tom pojmu: „Pošlost' nije samo očita, otvorena nedarovitost, no uglavnom lažna, umjetna važnost, umjetna ljepota, umjetna pamet, umjetna dopadljivost. Kad nečemu prišivamo riječ 'pošlost', ne samo da iznosimo estetski sud, no i moralni. Sve ono istinsko, pošteno, lijepo ne može biti pošlo“.

U svim tim definicijama imamo dvostruki karakter: negdje na prvi plan izlazi moralna, a negdje estetska „niskost“. Danas kao pošlo često nazivamo nešto primitivno, jadno i vrlo ograničeno u estetskom pogledu, podrazumijevajući prije svega nedostatak ukusa. Međutim, shvaćanje ukusa je samo po sebi mutno i subjektivno. I iako popularna ruska izreka govori „da o ukusu ne vrijedi raspravljati“, svejedno smo uvjereni da postoji „dobar“ i „loš“ ukus. Tako će većina za sređene lutkice-nevjeste u raskošnim bijelim haljinama koje se slikaju na haubama automobila reći da pripadaju kategoriji „pošlosti“.

I tu dolazimo do Nabokovljevog suda o „autentičnosti“ i „poštenju“. „Pošlost'“ je pretendiranje na postojanje „visokog“ ukusa u nedostatku samostalnog estetskog doživljaja, slijepo i zbog toga trapavo imitiranje onog koji zaista ima dobar ukus. Tako se „pošlost'“ razlikuje od „vulgarnosti“ koju možemo tumačiti kao „autentični nedostatak ukusa“ koji je karakterističan za ljude koji nisu dobili estetsko obrazovanje, ali imaju prirodni, organski osjećaj za lijepo (čiji standardi ne moraju odgovarati općeprihvaćenim „visokim“ uzorima; dakle, slikarstvo umjetnika naive ne naziva se „pošlost“).

No i visoka razina obrazovanja (uključujući i estetskog) nije sama po sebi jamac da nešto nije „pošlo“. Ako obrazovani čovjek ne temelji svoje ocjene na vlastitom mišljenju, već se orijentira na standarde, i to se može smatrati kao vrsta „pošlosti“. Recimo, oduševljavati se visokom umjetnošću („Oh, Mahler! Oh, Joyce!“) samo zato što to rade oni čijem krugu želiš pripadati. Ta vrsta „pošlosti“ mogla bi se nazvati snobizam.

Zanimljivo je da ako je ranije riječ „snobizam“ imala tradicionalno negativnu notu, danas se upotrebljava s pozitivnim značenjem. U smislu pripadanja eliti i prestižu. Nije slučajno da jedan od najglamuroznijih ruskih časopisa danas nosi naziv Snob (pritom je teško zamisliti časopis pod nazivom Pošljak). A suvremeni kulturolozi već dolaze do paradoksalnog zaključka: naglašena agresivna borba s „pošlosti“može rezultirati istom takvom „pošlosti“.