Ruske delicije u centru Zagreba

Tako je Zagreb, izuzev Orijent shopa i nedavno otvorenog Lokuma, dobio i Ruske delicije, još jedno mjesto na kojem se mogu kupiti svakojake poslastice s Istoka. Dućan malenog i nepretencioznog izgleda nalazi se u jednom od unutarnjih dvorišta u koje se može zaći s Vlaške, na samo par koraka od Kiše, restorana u kojem se, između ostalog, poslužuju ruski specijaliteti, pa bi se taj dio Zagreba – da je Zagreb kojim slučajem nekakva metropola – mogao uvjetno nazvati „ruskom četvrti“.

12 veličanstvenih ruskih jela koja se poslužuju uz votku Ruska votka je s razlogom posebna nacionalna tradicija, čak nacionalni ponos. Postoji višestoljetna kultura konzumacije tog pića.

Dućan vodi Anastasija Knežević, Sibirka koja se prije dvadesetak godina preselila u Hrvatsku. Njezina se majka udala za Hrvata te su se potom preselile u Zagorje. Anastasija je završila ekonomiju a onda joj je pala – složit ćemo se – prilično smjela ideja da u Zagrebu pokrene dućan s namirnicama koje su relativno nepoznate našim ljudima. Naravno, Anastasija nije gajila nikakve iluzije, bila je otpočetka svjesna da se u Zagrebu neće moći obogatiti, recimo, od šprota, sovjetske dimljene ribe, no Ruske delicije su ionako bile pokrenute iz jednog drugog, zanimljivijeg razloga. Naša „sibirjačka“ željela je stvoriti kutak u kojem će se „nostalgični Rusi podružiti“, a ostali će gosti preko specijaliteta upoznati rusku kulturu i mentalitet. Tako u jednom kutu stoji samovar, simbol ruskog gostoprimstva, točka dodira u kojoj se nepoznati ljudi u tren oka zbližavaju, pronalaze zajedničke teme za razgovor. Prisjetite se samo Puškinovog Upravitelja poštanske stanice: „Nisam se ni stigao raskusurati sa starim mojim kočijašem a Dunja se već vratila sa samovarom... Ponudio sam njezinom ocu čašu punča; Dunji sam dao šalicu čaja, i već smo nas troje počeli razgovarati kao da se znamo čitavo jedno stoljeće“. Tamo smo uz šalicu čaja i tradicionalnu tortu medovik čuli Anastasijinu priču.

A tu je i ruska čokolada...Fotografija iz slobodnih izvora

Možda se hrvatski kupac najbolje može – u doslovnom i presenom smislu – upoznati s ruskim proizvodima preko votke. Na spomen votke ljudima se u Hrvatskoj obično okreće želudac, i to nije nimalo čudno jer votka koja se može kupiti po našim trgovinama je zaista „nepitka“. Međutim, ruska je votka, koju možete pronaći u Ruskim delicijama u petnaestak različitih vrsta, sasvim nešto drugo. I sam Mendeljejev je, tvorac Periodnog sustava, posvetio votki svoju doktorsku dizertaciju O spoju špirita s vodom te izračunao da je magični broj udjela alkohola 40%. Taj brojka je i danas standard za rusku votku. No šalu na stranu, i dok Hrvati miješaju votku sa sokom, Rusi je piju čistu iz čokanjčića (odnosno „stoparika“), nikako naiskap (još jedan mit o Rusima), već polako – gutljaj po gutljaj – uz zalogaje hrane. A kod Anastasije pronaći ćete čitavo bogatstvo hladnih obroka za takvu zakusku: od jesetri, haringa, dimljenih skuša, kavijara, šprota do morskih algi, mariniranih gljiva itd. Ako se pak još uvijek bojite „smrti u votki“, kako je pisao Majakovski, pronaći ćete na polici onaj čuveni armenski konjak Ararat, isti onaj čime je Staljin gostio Churchilla na Jalti 1945. Tu je i praznični Sovjetski šampanjac, nekad „najpristupačnije piće za sve slojeve radnike“, danas neizostavni dio, uz sovjetski film Ironija sudbine, ruskog dočeka Nove godine. Za one koji se ne razumiju u zabavu u dućanu se može kupiti kvas, rusko tradicionalno piće s malim udjelom alkohola koje je nekad bilo bijele, zlatne boje, no onda mu je, legenda govori, Nikita Hruščov, strastveni ljubitelj Pepsi-Cole, dao današnji izgled – tamni, pjenušavi i prozirni. Naravno, može se kupiti i još jedan ruski nacionalni napitak – čaj. (Čaj u Rusiju dolazi iz Kine 1638., stotinjak godina prije nego na Zapad.). I to u velikom pakiranju, na kilograme, dakle, ne u malenim papirnatim vrećicama, koje, to svaki ljubitelj čaja zna, nepovratno kvare okus. 

„Sguščonka“ - koncentrirano mlijeko sa šećerom, koje se u svijetloplavim malenim konzervama, čiji se dizajn kao brend čuva već desetljećima. Fotografija iz slobodnih izvora.

A uz čaj najbolje idu slatkiši, to nitko neće osporavati. U vitrini pored blagajne šarene se na polici iznad sušene ribe i kavijara – baš kao u pravoj ruskoj trgovini – malene čokoladice u šuštavim paketićima. Među njima je i autoru ovih redaka omiljeni „sirok“, topljeni sir s glaziranom čokoladom. Njih se u Moskvi može kupiti na svakom ćošku, i sjećam se kako smo, da bi se makli sa ciče zime, često zalazili u tople trgovine i kupovali ih za 7 rubalja (nešto više od jedne kune). Oni znaju biti punjeni „sguščonkom“, koncentriranim mlijekom sa šećerom, koja se u svijetloplavim malenim konzervama, čiji se dizajn kao brend čuva već desetljećima, prodaje i u Ruskim delicijama. Tu su i slatkiši „zefir“, ružičasto-bijeli oblačići dobiveni od voćnog pirea sa šećerom i bjelankom (sa čokoladnom glazurom podsjećaju na munchmallow), halva, orijentalna slastica od pšeničnog brašna, masti, meda ili šećera, čuveni „prjaniki“, ruski medenjaci... A tu je i ona ruska čokolada, prava, crna, gorka, koja – da se vratimo na Mendeljejevljeve čarobne brojke – sadrži 50% kakaa, dok hrvatske imaju 5%...

Ruske delicije svojom će ponudom oduševiti mnoge mušterije: od onih „nostalgičnih“ koji će u ruskom kolačiću pronaći Proustovu madeleine, ulazak u pomalo zaboravljeni svijet prije devedesetih, nadobudnih studenata i učenika koji će organizirati po svojim školama „ruske večeri“, pa sve do pragmatičnih Zagrepčana koje će u dućan privući kvalitetni proizvodi s vrlo pristupačnim cijenama. Bit će i onih koji će slučajno svratiti iz Vlaške te će se, uz šalicu čaja, ugodno iznenaditi da se još po nekim zagrebačkim kucima mogu pronaći skromna i opuštena mjesta koja odišu nekim drugim svijetom.